Čuj, ne znam da li će se ovdje raditi baš o istoj stvari, ali evo ti našeg iskustva sa starijim sinom... Negdje u dobi od 2 godine taj je lupao glavom o pod (kulir u kuhinji) tako da je znao imati čvoruge na glavi... Ja sam ga vječito "spašavala" i obraćala pažnju kad bi to radio, tako da je dijete valjda zaključilo kako je to baš dobar način da me privuče k sebi. Nije prestao mjesecima dok smo pazili da to ne radi. Prestao je kad sam napokon digla ruke (i to slučajno, valjda nisam stigla spasiti ga taj put, ne sjećam se više) i nisam dojurila kad je to radio. Udesio se, zaboljelo ga je očito, mama nije došla pa je prestao. Nije to bilo preko noći, ali se prorijedilo i s vremenom prestalo, kad je ON zaključio da mu takvo ponašanje ne može pribaviti mamu (ili tatu) i kad mu je neugoda bila gora od svrhe... Istovremeno, u istoj fazi bacio nam se na pod u trgovini, a mi smo otišli van i ostavili ga. Prekinuo je i dojurio za nama. Nije se ponovilo...
Zapravo, teško mi je danas uobličiti što mi je onda prolazilo kroz glavu... Dijete te dobi često ne bira sredstva da privuče našu pažnju, a ako u tome uspije, ponavljat će priču bez obzira kako opasna i neugodna bila. Treba naći pravi omjer posvećivanja pažnje i "zdravog zanemarivanja" kako je to netko pametno nazvao u topicu o tantrumima.
Moja djeca danas nisu nešto posebno zahtjevna, ali bilo je faza.... oslobodibog.... Mislim da tako nešto može izjaviti većina roditelja. Sretno svima koji su trenutno u tom napornom loncu. Utješna stvar - takvo ponašanje se ipak preraste...





Neznam kako se postavit i kako da prođemo tu fazu. Ne želim da joj se išta desi i svako pokušavanje da prođe dan bez ozljeda je na granici nemogućnosti
Odgovori s citatom