Jooj Ifigenija tebe kad čitam kao da svoje misli čitam. Sjećam se kako je i mene bilo strah dana koji je predamnom, pa bih se ujutro ustala i rekla uh ajmo preživjeti još jedan dan , a navečer bih legla i rekla uh dobro je preživjeli smo još jedan dan, ajmo sad preživjeti noć.
Meni je puno lakše kako je počela spavati noć i prestala cicati sa 17mj i sada se ona probudi 2-3 puta, traži vode i zaspe.
Što se tiče presvlačenja situacija je ista kao i prije, bacanje, urlanje i vrištanje. Od rođenja je urlala i plakala čim bi ju se spustilo u vodoravan položaj. Tako da sad imamo presvlačenje koje moramo pripremiti, zapričati, pjevati, skakati, brojati, ali nekada ni to ne pomogne.
Ne znam kakv je tvoj bio kad bi bili negdje vani, ono što mene zna izluditi je što ona uopće ne gleda gdje smo mi, ona jednostavno ode i kad joj kažem, a ništa ja onda odoh, ona meni još maše.
Ono što sam pisala i na drugoj temi da kazne ne pomažu, npr. danas je namjerno poderala tapetu u sobi i za kaznu sam joj uzela plastelin s kojim se obooožava igrati i ona meni na to govori pospremi onda i ovo (kalupiće za plastelin) i apsolutno ju ne dira to što sam ja uzela plastelin.
Mislim, ona je predivna i pričalica je i nije da samo plače, smije se puno ali zaaaaahtjevna do bola.
MM se puno bavio s njom ali kako sam ja bila kući a on radio nije imao cjelovit uvid i sad kako su se uloge promijenile i kako je on s njom kući a ja radim, dočeka me na vratima jadan sav iscrpljen i samo mi kaže:Ja ne znam više šta ću s njom?Sad je dobio ponudu za dobar posao i mora brzo početi raditi i sad pod hitno moramo naći neki prvatni vrtić, ali me jako strah kako će to ići i kako će se prilagoditi, a još me više strah kako će nju tete prihvatiti jer s njom stvarno nije lako.