Moj skoro sedmogodišnji sin više ne vrišti ne baca se (osim ponekad, onako prosječno dječje), nema nikakve poremećaje (imam i čitabu stručnjaka )... al je brate zahtjevan. Tješim se Nutelom kad odu spavati.

Sad smo doma, ne smije u vrtić... i svijet se drma ispod mojih nogu od iscrpljenosti.
Predlažem svima koji sumnjaju u zahtjevniju djecu da dođu i provedu dan sa mojim djetetom; mirnim, sabranim, pametnim, kulturnim, duhovitim... ali djetetom koje ne prestaje pričati, izmišljati, komentirati, pitati, vrtiti se, raditi... fast forward pa bez točke i zareza.
U toj množini svako toliko ima takve dobre uvide i fore, i uključi te... al dok ja dva koraka - on deset. Dok ja poberem tri riječi, on tristo. Dok ja obučem cipele da idemo vani, on je već i cipele i popeo se na drvo, i nacrtao i smislio i otplakao i nasmijao se i napisao pjesmu i potukao se sa sestrom i legao kao satrven. I putem naravno stvara probleme - em upadne nekam pa se poreže, em hoće pokazati boju kojom želi crtati, tuži se da mu treba novi flomaster, nosi letak da ima mirisni po samo x,99 kn, predlaže da montiramo ladicu za flomastere, nosi nacrt ladice za flomastere, posvađao se sa sestrom, ogladnio je, nosi časopis s prijedlogom za sendvič, predlaže da on sam napravi sendvič odmah, pa se tuži da ga sestra ne razumije kakav sendvič on hoće, da ga je lupila.... ne miruje. Sve sa smislom, sve na mjestu - al brate previše za ljudski mozak. Sve to u onih pet minuta - stavljam cipele, popravljam make-up, uzimam ključeve, gledam gdje je mačka.
Što da radim više, Lastane?