i ja sam dugo mislila kako je stvar u pristupu jer je moje dijete onak, baš dobro dijete, razumno, susretljivo...
priznat ćete, često i je stvar u pristupu, prepoznati tantrum, ostaviti se principa kad je dijete umorno, gladno - treba znati i imati volje (nekima je lakše pustiti dijete da se valja po podu - ne govorim o tantrumima kada ne znaju za sebe već o inatu i ubijanju dosade, nekima je lakše izaći iz trgovine, a nekima je lakše čučunuti i raspravljati se s djetetom - ja sam, pogodit ćete, od ovih zadnjih - njoj jadnoj prisjedne kad ja krenem prodičiti pa se brzo skulira)
no, da ima zahtjevnije i osjetljivije djece - ima

neki dan pričam s kumom koja ima dvoje djece, 4-godišnjaka i skoro 2-godišnjakinju - i odjednom urlik, mali se dere, onda odjednom cvili, tuli... ja gotova,
što mu se dogodilo?
uštipnuo se...
čime?
kvačicom...
gdje se uštipnuo kvačicom, za očni kapak (to mi je jedino moglo objasniti to urlikanje)?
ne, za dlan...
opalila sam se smijati jer moje dijete pričepi prst ormarom, zaceni se od boli, urlikne tri puta, kaže obriši mi suzice i idemo dalje jer je jednostavno takva, i uvijek je bila

ona sa svoje 2,8 g još uvijek leži na onom stoliću za previjanje iako već godinu dana ne nosi pelene, ali uvijek tamo leži poslije tuširanja, ne ustaje se, možeš ju ostaviti i otići u trgovinu valjda (ok lažem, u posljednje vrijeme se počela ustajati u sjedeći položaj, inače leži i uživa u čačkanju, mazuckanju, traži da joj pričam priče, pjevamo, pričamo...)