Citiraj Zuska prvotno napisa Vidi poruku
Pozdrav,
kako u zadnjih nekoliko dana kad mi beba spava danju ili je s bakom imam snage samo za čitanje, malo sam aktivnije prošla forumom. Cure na topicu Rodila sam Zvijer, gdje sam pokušala opisati svoju zvjerku preporučile su mi ovaj topic pa sam ga iščitala (kome se da čitati: http://forum.roda.hr/threads/70256-R...m-Zvijer/page6)

Pronašla sam nas u mnogima od vas, ali najviše u postovima koje je pisala Mitovski, nevjerovatno, sve isto do u najmanjih detalja (moja beba je mlađa, sad će 11 mjeseci). Također, i u postovima od Ifigenije (kad je opisivala iskustva iz mlađih dana).

Na čitanje od sličnim iskustvima tjera me to što u RW nemam puno ljudi s kojima mogu razgovarati, većina mama koje poznam ima drugačije bebe, imam samo jednu frendicu sa sličnim iskustvom i ona ima sina od 5 i pol godina i od nje nastojim učiti, a to nastojim i na ovom forumu. Često se preispitujem jesam li dobra mama, jesam li dorasla zahtjevima svog djeteta, kako će biti za par mjeseci, nekad me hvala strah od nove noći, nekad od novog dana i ...već mjesecima živim dan po dan jer jedino tako mogu kako-tako ostati normalna zbog nespavanja i velike količine energije koju moje dijete treba 24 sata. Osjećam se kao da me ispija, doslovno, psihički i fizički. I puni me, naravno, inače ne bih mogla funkcionirati uopće.

Mitovski, ako ovo čitaš, a i ostali, zanima me kako ste vas dvije prošle njeno razdoblje od prve do druge godine? Je li bilo lakše nego prvu godinu ili teže? Imate li kakve savjete, tipa, da vam je opet proći isto to..tada bi učinili to i to...?

Ono što me trenutno najviše zanima jer mi onemogućava funkcioniranje je kad takva djeca krenu spavati (spavati tipa da se bude manje od 5 puta na noć), ima li to veze s ukidanjem noćnog dojenja, kako ste to izveli, spavaju li s vama...
Raspitujem se jer sam na kraju snaga, prije dvije noći sam imala mali slom, probudila se, ma 30-40 puta i ja u nekom trenutku stvarno više nisam imala snage da je ponovo nježno privijem uz sebe...poželjela sam je lupiti, a onda sam počela lupati sebe, gadila sam se sama sebi što sam tako nešto uopće pomislila, pa sam lupila svojom glavom u zid želeći u isto vrijeme nestati samo da prestane ta noćna muka i da prestanem nespavati i...i šamaralo me to, ja sam loša majka, želim nestati, ne mogu više... MM je uzeo malu, ja sam se malo smirila, ali ta scena me proganja. Noćas opet isto, ali uspjela sam ostati prisebna...
MM spava u drugoj sobi već mjesecima kako bi mogao funkiconirati na poslu, ali uleti noću kad je baš frka.

Malo sam nepovezana, svako slično iskustvo ili savjet je dobrodošao. Hvala...

Draga moja,

za početak, nisi luda, nisi loša majka, nisi nenormalna.
Ovako, prvih 8mj njezina života ja nisam uopće živjela, trebalo mi je par mjeseci da se povežem s njom jer kao što si čitala, urlala je 24 sata i nije spavala. Bilo je jaaako teško, traumatično, hodala sam kao zombi i tek kasnije shvatila koliko mi je bilo teško. Tako da nisi jedina. Imala sam i ja trenutaka pucanja, istrčala bih na dvorište jer ju nisam mogla slušati, znala sam isplakati more suza, nikada u životu nisam tako ridala. Kao što kažeš, živjela sam iz minute u minutu. Ujutro bih pomislila, samo da mi je preživjeti ovaj dan, a navečer samo da mi je preživjeti ovu noć. S takvom djecom nema niti minute odmora u danu. Ako imaš bake ili nekoga, neka ti pomognu, odi prošetati, odahni, popij kavu u miru. Ja to nisam imala i zato mi je bilo jako teško.
NJenu prvu godinu sam doslovce preživljavala, nakon prve godine mogla sam udahnuti, ali samo jedan udah, ne više . Spavati je počela sa 17mj kad sam joj ukinula cicu, jer više nisam mogla podnjeti buđenje svakih pola sata, a onda cijeli dan bez minute predaha. Da sam znala da će ukidanje cice pomoći, ukinula bih je prije iako sam veliki zagovornik dojenja, ali bolje sretna i zadovoljna nego izmučena mama. Međutim nekome pomogne ukidanje cice, a nekom ne, sve je individualno.
Spavala je s nama, sada spava samnom, budi se ona i sada, popije vodu i spava dalje.
Savjetujem ti da se pomiriš sa situacijom i sa svojom djevojčicom , kad sam shvatila da je takva i da je ne mogu promijeniti, bilo mi je lakše.
Negdje nakon 2. godine je postalo poprilično lakše, ali draga moja i dalje je to jako zahtjevno djete, sa sto interesa, nikada niti minute mira, stalno traži nešto novo, traži moju stpo postotnu prisutnost i dalje se buni plakanjem, a to je bezbroj puta u danu, ali sada kad je veća mogu je nečim zainteresirati. Nikada ne miruje, najrađe ne bi nikada spavala, navečer dobije dodatnu energiju itd. Scene su skoro svakodnevne, ali to je ona i takva je i ne mogu je promijeniti, mogu je samo pokušati usmjeriti.
Ifigenija ima odličnih savjeta i ja joj se divim na njenoj mudrosti, tako da je ona meni jako puno pomogla otvoriti oči i pogled i da svoje dijete vidim drugačije.
Nije lako pratiti tempo takve djece i puno puta će ti netko reći da su sva djeca takva, ali onaj tko to kaže nije imao zahtjevnije dijete jer nisu sva takva i samo onaj tko je to doživio zna o čemu pričamo.
Živi iz dana u dan, probaj uhvatiti ako možeš vrijeme za sebe i tješi se time da ipak postaje lakše svakim danom i vidjeti ćeš jednoga dana ćeš shvatiti da je upravo zbog toga što je takva tebi najdivnija na svijetu.
Šaljem ti veliki jer znam da ti je trenutno jako teško.