Pozdrav,
kako u zadnjih nekoliko dana kad mi beba spava danju ili je s bakom imam snage samo za čitanje, malo sam aktivnije prošla forumom. Cure na topicu Rodila sam Zvijer, gdje sam pokušala opisati svoju zvjerku preporučile su mi ovaj topic pa sam ga iščitala (kome se da čitati:
http://forum.roda.hr/threads/70256-R...m-Zvijer/page6)
Pronašla sam nas u mnogima od vas, ali najviše u postovima koje je pisala Mitovski, nevjerovatno, sve isto do u najmanjih detalja (moja beba je mlađa, sad će 11 mjeseci). Također, i u postovima od Ifigenije (kad je opisivala iskustva iz mlađih dana).
Na čitanje od sličnim iskustvima tjera me to što u RW nemam puno ljudi s kojima mogu razgovarati, većina mama koje poznam ima drugačije bebe, imam samo jednu frendicu sa sličnim iskustvom i ona ima sina od 5 i pol godina i od nje nastojim učiti, a to nastojim i na ovom forumu. Često se preispitujem jesam li dobra mama, jesam li dorasla zahtjevima svog djeteta, kako će biti za par mjeseci, nekad me hvala strah od nove noći, nekad od novog dana i ...već mjesecima živim dan po dan jer jedino tako mogu kako-tako ostati normalna zbog nespavanja i velike količine energije koju moje dijete treba 24 sata. Osjećam se kao da me ispija, doslovno, psihički i fizički. I puni me, naravno, inače ne bih mogla funkcionirati uopće.
Mitovski, ako ovo čitaš, a i ostali, zanima me kako ste vas dvije prošle njeno razdoblje od prve do druge godine? Je li bilo lakše nego prvu godinu ili teže? Imate li kakve savjete, tipa, da vam je opet proći isto to..tada bi učinili to i to...?
Ono što me trenutno najviše zanima jer mi onemogućava funkcioniranje je kad takva djeca krenu spavati (spavati tipa da se bude manje od 5 puta na noć), ima li to veze s ukidanjem noćnog dojenja, kako ste to izveli, spavaju li s vama...
Raspitujem se jer sam na kraju snaga, prije dvije noći sam imala mali slom, probudila se, ma 30-40 puta i ja u nekom trenutku stvarno više nisam imala snage da je ponovo nježno privijem uz sebe...poželjela sam je lupiti, a onda sam počela lupati sebe, gadila sam se sama sebi što sam tako nešto uopće pomislila, pa sam lupila svojom glavom u zid želeći u isto vrijeme nestati samo da prestane ta noćna muka i da prestanem nespavati i...i šamaralo me to, ja sam loša majka, želim nestati, ne mogu više... MM je uzeo malu, ja sam se malo smirila, ali ta scena me proganja. Noćas opet isto, ali uspjela sam ostati prisebna...
MM spava u drugoj sobi već mjesecima kako bi mogao funkiconirati na poslu, ali uleti noću kad je baš frka.
Malo sam nepovezana, svako slično iskustvo ili savjet je dobrodošao. Hvala...
Zuska prvotno napisa
Odgovori s citatom