Citiraj cvijetak prvotno napisa Vidi poruku
Ne znam hoće li kome pomoći, ali mi smo (kad sam ja također bila na rubu živčanog sloma radi noćnog nasisavanja, nespavanja i uspavljivanja) probali sljedeće - tata ga je počeo uspavljivati. Imao je, mislim, nešto manje od 2 godine. Kratke upute - mrak je, spava se, zatvori okice (malo to elaborirao da mu bude zabavno). Pobrinuli bismo se da se ja tad ne pojavljujem i da me ne čuje. Stavio ga u krevet, ugasio i zatvorio vrata - mali zaspao. Ja skoro pala u nesvjest. Otada - kad god se probudi noću tata ga smiruje prema trenutnoj inspiraciji - uvijek lakše nego ja. Sad je veći i ima već neku naviku, ali kad god krene zezati ponovimo - mrak je, spava se, zagrli medu, zatvori okice. S vremenom je prestao tražit sisanje - tata ga je smirivao i njega nije ni tražio. Inače, mislim da je uvijek kriza kod tih noćnih buđenja. Kod nas najbolje pale razne gluposti, ali ono, baš gluposti tipa zagrliti ga i glumiti hrkanje na njegovo uho, obratiti se zeki i reći mu nek se ne glupira i nek spava. Ako plače reći da se smiri kako bi mogao čuti vrapčića kako hoda po krovu. Kod upornijih dernjava - smireno i dovoljno glasno reći da se sad spava i da prestane s tim. S vremenom bude bolje. Ali za početak uvaliti tati vrući kamen, realno on jedini može opravdano prorijediti sisanje

Naš nije htio spavati, i urlao je tati, meni, baki, svakome... ufff... da mi je vratiti se u to vrijeme, vodila bih to dijete na maratonske trke, šetnje (više od onoga što je išao, a išao je..)...