Zuska prvotno napisa
Hvala vam na podršci.
Ma nije da svoje roditeljstvo baziram na knjigama, knjigu o AP sam pročitala tek ovo ljeto kad je već bilo "kasno", tj. AP sam uvela sama, instinktivno i bez spoznaje da to ima ime, baš kao što kaže Mitovski. Tek sam kasnije, upravo kroz upoznavanje s pojmovima zahtjevne djece, odnosno djece s visokom razinom potreba, došla do Searsa i uopće pojma AP-a. Voljela bih, naravno, čuti različita mišljenja, a posebno iskustva o AP-u, iako ovo nije topic o tome (mođemo se preseliti na topic o AP-u, tako da, Maria71, ako želiš, nemoj se cenzurirati).
U pravu si Marta, trebam naći svoju mjeru, u mnogome mi to uspijeva, a forum mi u tome pomaže. Kad imam nedoumice, odem, gledam, čitam, pitam. Nemam puno ljudi oko sebe s kojima o tome mogu razgovarati. Naš problem je u tome što mi je dijete jako intenzivno (drago mi je i Mitovski spomenula tu intenzivnost jer to je to) u svakom aspektu, stalno traži još i više...a ja nekad nemam snage...Drugi dio problema je taj što me, ako ne dam ama baš sve od sebe (djetetu, poslu, odnosima), peče savjest da nisam dala još više, da nisam dovoljno dobra, da sam mogla još bolje... I onda me to frustrira pa se krećem u krug...
Trampolina, super savjet oko smijanja. Znala sam si ga sama davati, ali zaboravim...pogotovo kad je teško.
Dobila, evo, danas preuranjeni menzis od stresa, a inače je točan u sat, bit će, izgleda, da smo obje oprane od viroze i hormona, još da mi je glavobolju otjerat pa, nakon 3 dana, i pojest nešto. Ali ovo oko smijanja mi je povuklo osmijeh na lice...
Odgovori s citatom