Zahtjevna djeca

[Zuska]

Joja, hvala ti na iskustvu, već sam čitala slične priče... Ne znam kako to komentirati, ali mogu nešto reći detaljnije našoj priči. Moja beba se od prvog dana rođenja dere ko sumanuta. Dakle, izrazito je glasna, druge bebe su pored nje zvučale kao bebe koje nešto malo grintaju, a zapravo ne plaču. Po jačini plača postala je znana u gradu i u parku, druge su me mame uvijek sažalno gledale. Drugo, u tom je plaču oduvijek jako uporna. Npr. pokušala sam ju u nekoliko navrata naviknuti na kolica, ali to se pretvorilo u nešto strašno. Nije prestala urlati, nego je iz sekunde u sekundu povećavala urlanje, dok ne bi došla do zagrcavanja, kašljanja, gušenja...Prilično tvrdoglavo i samodestruktivno.

Da se razumijemo, nikad nije urlala bez veze, već samo kad je njoj nešto bilo važno.
Kad je htjela sisu. Ok, dobila ju je svaki put.
Kad se kao mlađahna beba kupala u kadi. Pa smo nabavili tommy tub i sve je bilo ok, svi smo uživali, kasnije prešla u kadicu i opet sve ok.
Kad joj se s 3 mjeseca više nije spavalo u njenom krevetu pa je prebačena u naš, i moje je majčinstvo dobilo novu i ljepšu dimenziju.
Kad se vozila u kolicima, pa smo to odbacili. I dan danas se nosi i uživamo u tome.
Kad se vozi u jajetu sad će za koji dan i AS pa će valjda prestati urlati.
Kad joj se više ne da biti u hranilici. i tako dalje.

Na to gledam kao na njenu borbu za njena prava i njen komoditet, a koji, zapravo, nama nije u nekoj mjeri naškodio, dapače, još nas je više povezalo. I ona mi je bila vodilja u AP-u, izborila se za njegove elemente prije nego sam znala što je to.

Na ovo sa spavanjem dok nisam jako umorna gledam isto tako - očito joj trebam, očito sazrijeva...kad bude spremna spavat će. Tu možda griješim. Sa tvog aspekta i sa aspekta svih koji su spavanje riješili cry outom ili prekidanjem dojenja...sigurno griješim.
S druge strane, evo dva svježa primjera. U subotu navečer sam n-ti put kad se probudila, došla u sobu, legla kraj nje i pustila je da plače. Katastrofa. Nakon 10 minuta morala sam ju dići jer je počela ostajati bez glasa, počela se gušiti, a jecala je još pola sata nakon toga (ne pretjerujem). Umjesto nje, ja sam nastavila plakati (umor, ljutnja, savjest, sve se pomiješalo). Je li moguće da bi tako ustrajno i autodestruktivno plakala da joj ne trebam, samo iz hira?
Noćas sam oko 4 odlučila da mora ostaviti cicu jer se nacicavala već neko vrijeme, a ja nikako da zaspem. I udri u plač, najprije isforsiran, a onda kad je skužila da ne reagiram i pravi. Pa je došao tata i uzeo ju, a ona, umjesto da se smiri, krenula ponovo u najglasnije urlanje koje može, i ponovo se počela zagrcavati, kašljati, ostajati bez zraka, jecati...i opet sam ju uzela.
I sad to netko čita i misli se - mala vas vrti oko malog prsta.
Ja bih to isto mislila da nemam doma tako glasno i ustrajno stvorenje, stvorenje koje od prvog dana ima potpuno bistre oči, koje od prvog dana zna što želi i ne želi u bilo kojem segmentu i koje to jasno i glasno daje do znanja. Ovo nije moje subjektivno zapažanje, već zapažanje kojeg dijeli širi krug, uključujući rodbinu, prijatelje, pedijatra...

I šta sad ja da radim? Da mislim kako nas mala voza od prvog dana?

Da joj prestanem vjerovati jer, evo, ima već 13 mjeseci i vrijeme je za spavanje? Zar ona ne bi spavala da je spremna, pa tko normalan želi ne prespavati noć i buditi se x puta, osim ako to ne može i ne zna? Trebam li joj i dalje vjerovati pa će početi bolje spavati kad postane spremna?
Trebam li joj vjerovati da će pustiti sisu kad sama bude spremna? Unatoč tome što sisa stalno i puno (je li to hir ili potreba i kako to znati?) i unatoč tome što me svaki dan ugrize po nekoliko puta (unatoč tome što svaki put jasno kažem da se to ne radi i uzmem sisu, džaba, kad po novom ona sama pusti sisu i pobjegne i onda je više neko vrijeme ne pita).

Jesam li ja zbunjeni i permisivni roditelj ili roditelj koji ima pravilan osjećaj da ipak treba djetetu vjerovati, čak i pod cijenu svog umora, nespavanja, živaca....?

U ovom trenutku ne znam odgovor. Da me netko pita što bih drukčije napravila u ovih 13 mjeseci da mogu opet, stvarno ne znam. Možda bih malo više pazila na to da prvih par mjeseci noću ne skačem odmah na svaki kme. Jedino tu vidim neku mogućnost da sam možda doprinijela njenom nespavanju. A možda i nisam.

Ovo sam zapravo krenula pisati da ti kažem da se neke metode ne mogu jednako primijeniti na svako dijete. Ili mogu?
Bit ću pametnija za nekoliko mjeseci, a još pametnija za nekoliko godina. Nadam se samo da se tad neću jako gristi zbog nečega što jesam ili nisam napravila.

[joja]

Mislim da nema majki koje misle da sretno dijete nikada ne place, ali nekako mi se cini da puno majki zavrsava pod kotacima savrsenog majcinstva. Daju se i izgaraju, dok djeca prosiruju svoje granice daleko izvan onoga sto mame mogu podnijeti i to je taj zacarani krug. Dijete je grozno i postaje sve groznije dok ja svaki dan razbijam glavu kako mu sto bolje udovoljiti i smisljam nove trikove kako da ju navedem da npr. spava i da ne urla. Ja sam do Lorinog 7. ili 8. mjeseca nosila to dijete satima u marami. Jedan dan sam hodala po stanu citavih 8 sati samo da suti, do 11. mj. udovoljavala svakom prohtjevu samo da ne urla. Smatrala sam se nesposobnom i bojala se njenih rekacija.

Onda smo sredili spavanje, ja “pokazala zube” na svim frontovima i vidi cuda….
Naravno da to nije formula koja funkcionira kod svakog djeteta, ali s druge strane, misliti da sve sto traze, traze jer im je to POTREBA, a ne zato jer bas to sad hoce (dakle zelja), nije bas realno. Dijete moje susjede je zestoki “borac za svoja prava”, odnosno za svoje zelje, ali mama kaze “ma nemoj!” i mama je ostala pri svom pravu da kaze “dijete, onako cemo kako ja kazem”. Borba je dugo trajala i traje jos, ali ta mama osvaja teritorij za teritorijem. Kod mene je taj mali “mocnik” skuzio jako brzo da ne moze protiv mene i kad je kod mene, bez mame, mala je dobra i poslusna. A baku si salje u rodni kraj – jer smije!

Zuska, tvoje dijete zna: ja necu kolica, urlam i onda idem van iz kolica. Hocu sisu, urlam i dobijem, hocu da me se nosi, urlam i nosi me se. E sad, ne zelim pametovati i kako narod kaze “grijesiti dusu”, to sa tim plakanjem do zagrcavanja i gusenja nemam iskustva i ne sjecam se da li sam nesto citala o tome. Ali ovako, iz pozicije neznalice…jel bi mogla probati sljedece:
Probat organizirat npr. vikend u nekoj zagorskoj vikendici ili nesto slicno, gdje urlanje ne bi jako smetalo susjedima i probat joj ne ostvariti zelju da se nosi. Dva cijela dana bez nosenja, bez obzira koliko place. Prvi dan, uspavljivanje kako je navikla, drugi dan u horizontali, bez nosenja i bilo kakvih divljanja. To sa nosenjem nije tako strasno i to nije potreba, nego se gdjica zeli nositi. Da je moja imala potrebu da bude uz mene, onda bi joj bilo dovoljno da mi bude u krilu ili narucju, a ne bi urlala zato jer sam se usudila sjesti. Moze to biti i nesto drugo…Po meni je svo to deranje samo njen protest protiv situacije koja nije po njenoj zelji, a cinjenica da ona zna sta hoce, ne znaci da joj trebas dati do znanja da to moze i dobiti. Plakanju jednom mora doci kraj i ja bi probala docekati ga bez da popustim. Kuzis, probala bi „pobjediti“ na jednoj fronti, pa ako primjetim imalo naznake kod nje da uzmice u svojem prohtjevu, to bi bio znak da sam na pravom putu. Kod takvih poduhvata je pozeljno zauzdati emocije,nesto hladnije, kratko, jasno, bez puno bla,bla. Stila, nemogu te sad nositi jer kuham, nositi cu te poslije.

U sto vjerovati je bio i moj problem, pa sam odlucila da joj za pocetak necu vjerovati
da se mora nositi i da nemora spavati tj. da sama zna koliko treba sna (dijete je bilo kronicno umorno do 11. mj.), a vjerovala sam joj npr. da ne voli kolica. (Btw. sad ih voli).
Kad sam se ja usudila postati stroza, ona se pocela mijenjati.

[Peterlin]

Zuska i ostale, možda je još rano, ali zavirite na topic o darovitoj djeci... Znam dosta (zapravo puno) primjera takvih i vrlo često su imali problema sa spavanjem + bili zahtjevni na druge načine.