Ej, Zuska, i dalje tako? I moja je.
Ja cu reci da razumijem taj plac jer je tako plakala Anita, i od tad moja uzrecica "neka djeca placu pa se smire, a neka dok ne krepaju". (mozda malo ruzno zvuci)
ne stignem sad vise pisati ali to definitivno nije nesto sto se moze iskorigirati. kada je malo porasla i kad sam mogla prepoznati tantrum, to je bilo upravo to - dijete je van kontrole i ono se ne moze zaustaviti. mozemo mi reci da su uzroci banalni. nama. njima je to cesto nesto jako bitno. ili mozda i nije, nego su se izgubili po putu. moja se cesto znala rasplakati radi necega, i cak i kada bi to nesto dobila ona nije mogla stati, nikako, i jasno je da je tu podloga u biti nesto drugo, a ne samo nacin da nesto dobije ili bude po njenom. i kad je bila veca i mogla artikulirati svoj stanje, cesto mi je na moje "smiri se" vristeci odgovarala "NE MOGU!!!" i ja sam vidjela da pokusava, ali nije islo.
bah, moram ici.

drzite se