Je li moguće da bi tako ustrajno i autodestruktivno plakala da joj ne trebam, samo iz hira?
Izvukla sam ovo Zuskino pitanje jer me dio Storminog posta na to potakao - ono gdje opisuje kako se njena A. nije mogla smiriti iako je to htjela i iako je dobila što je plač potaklo. Dakle, odgovor nije iz hira, ali nije ni samo zato što joj nešto treba, nego i činjenica da je jednostavno osjetljivija i da joj nije dan dar samosmirivanja. ()
Moj mlađi ima taj dar i mene to i danas, s njegove dvije i pol godine još zna iznenaditi - to kako se on sam od sebe smiri, bilo da je dobio što je htio ili ne.
Ali stariji nema, odnosno ima ga djelomično: eksplodira i nakon tridesetak sekundi do minute se obuzda. Nije mi drago da se to još dešava, ali se tješim da pritom ne udara, ne vrijeđa, ne baca stvari; samo viče.

A kažu za preosjetljivu djecu da su njima rituali, rutina i granice još i važniji nego drugoj djeci.