Pozdrav cure, evo me ponovo. Ne znam što tražim, utjehu ili savjet..ili se tek samo malo izjadati. Umorna sam, baš sam umorna. Nije to onaj umor koji se može riješiti jednim spavanjem, već onako..sistemski sam umorna. Neispavana sam, tijelo me boli, malodušna.

Curka ima 20 i pol mjeseci, zdrava je, okretna, bistra..ali njena zahtjevnost ne posustaje. Imam osećaj da me ispija, cijedi, žmiče.

Spavanje: nakon 15 mjeseci konstantnog buđenja noću i danju, počela je malo bolje spavati, bilo je dosta noći samo 3-5 buđenja, ali onda su počela buđenja zbog loših snova (tipa urla u snu, ako je dirnem, raspomami se, lupa, udara), ne, doduše, svake noći...Sad je ušla u fazu noćnih tantruma, npr. noćas oko 1 se probudi i kao žedna je, ja joj dajem čašu vode i ona odbija piti jer misli da je čaša prazna i traži da je idem napuniti, ja je uvjeravam da u čaši ima vode, ona ne vjeruje ..i krene tantrum. To je zvučalo dosta ružno, nosala sam je po stanu, tata je nije smio primiti u ruke, morala sam na wc pa ju je on držao, urlala je kao da me nikad više neće vidjeti. Onda se probudila u 5:30 i tražila da se dignemo (iako je išla na spavane tek oko 10), hoće Bumbu, hoće puhati balone...Jedva sam je uvjerila da se vratimo u krevet, nakon plača, nosanja od pola sata...
I da, kod spavanja i dalje traži dodir, dio noći spavamo zagrljene, ako se budi, pali jedino dodir koža na kožu, zagrljaji, ljudska toplina..Kad prespava kod baka, rijetko, onda dio noći prespava na njima
Kad će to spavanje početi ličiti na spavanje?

Osjećam se kao da ne mogu više, tim više što je ponovo u "samo-mama" fazi. Nakon povratka s kampiranja na kojem je uživala, kad god je neka teža faza hoće samo mene, tatu (s kojim je jako povezana) odbija, tuče ga, izaziva...tako da mi on u težim situacijama samo odmaže, ne svojom krivnjom. Kad nema tate, stalno pita za njega, a kad su zajedno ili se super igraju ili ga odbija od sebe.

I dalje se ne zaigrava sama, ponekad samo, ali riječ je o minutama, uglavnom traži pažnju odrasle osobe, najviše mene. Sve hoće raditi sama, ulaziti u AS i zakopčati se (nikad se ne uspije zakopčati, ali mi svaki put moramo čekati da ona pokušava), nalijevati si mlijeko u čašu, rezati nokte, staviti si Fredov obruč...nema situacije u kojoj ona ne traži da nešto obavi i onda, ako ne uspije, to pokušava i pokušava...pa tek kad ona odluči ja smijem uletjeti.
Jedenje i pijenje ne spominjem, to odrađuje sama dugo.
I viče "sama, sama" sve što trebamo raditi. Ako se oglušim ili ne dopustim, što je stvarno rijetko, slijedi tantrum. Dakle, boravak s njom je konstantno bavljenje s njom, i dalje nema da ću ja (ili baka) odraditi nešto na brzinu dok se ona igra, nema toga.

Bole me leđa i stopala od nošenja. U grad idemo, naravno, bez kolica (ne znam ni gdje su), pretoplo je za nosiljke. Ona super, hoda, trči..ali za u grad i iz grada...nošenje. Teglim nju, teglim vrećice. Teglim je po stanu kad je u suzama, a to je često. Od suza do smijeha u sekundi, i obrnuto. Emotivni vrtuljak.A kad nije prava drama, onda glumi da plače i baca se po podu, kao da vježba ulogu.

Ljudi...većina joj ide na živce. Ne želi komunicirati s njima, ako joj se obraćaju, zamahuje rukom kao da ih želi lupiti (sram me je) iako nju nikad nitko nije lupio (osim malog bratića). A s druge strane postoje ljudi i djeca s kojima klizne kao da se znaju čitav život...od prve sekunde im je potpuno otvorena. Naučili smo dijeliti stvari, barem za sad, imala je kratak period posesivnosti, za sad to više nije issue, ali u parku se često i dalje igra uglavnom sa mnom (traži da je pratim po spravama i sudjelujem s njom), društvo vršanjaka joj nije prenapeto, ali u parku najviše voli biti s dvije petogodišnjakinje, a na moru se skompala s jednom 5,5godišnjom Slovenkom.

I još nešto...stalno miče s rukama i nogama, npr. kod ležanja joj udovi nikad ne miruju, stalno čeprka, trlja...ja joj doslovno moram uloviti ruke i držati ih smirene, pa noge...i onda nekako zaspe. Smiruje je čeprkanje po mom vratu, iza nas su mjeseci natezanja mojih madeža, sad to sve manje radi nakon hiljadu objašnjavanja da me to boli.
I dok je budna, ako nije s nečim zabavljena, čeprka po nogama i rukama, počela je ponekad gristi nokte. Kako joj rastu zubi (i to je drama velika), onda stalno ima ruke u ustima i to pustim, ali gristi nokte..joj, koma...to radi kad je zamišljena ili skoncentrirana. Ne znam bih li to trebala ignorirati, ali ne mogu, svaki put joj maknem nježno ruke i poljubim ih.
Ima situacija kad je mirna, kad proučava situaciju.

Ma zapravo na sve ove faze pokušavam reagirati sa još većom pažnjom, sa još više zagrljaja i poljubaca...mada, imam žutih minuta, noćas mi je bila.

Uf, mislila sam da ćemo imati barem malu pauzu u fazama, imala je jedan kratak ok period i ponadala sam se da će to malo potrajati, ali krenulo je s tantrumima, dramom i "sama-sama" fazom. I opet smo na 110% pažnje, na konstantnoj akciji, stalno sam koncentrirana na to kako će reagirati pa uspijevam sprječavati dosta ružnih situacijama. A navečer se osjećam ispijeno.

Sori na poduljem postu. Treba mi je malo jadanja. Neću ni pitati hoće li postati lakše.