Zuska

Opisala si moju ratnicu u dlaku. Sve isto, identično čovječe. Jedan od nadimaka koje smo dali je - Sama sama

Ne znam da li te ikako mogu utješiti, osim bit će lakše kako ide starija. Ide polako, jako polako, ali nazire se. Ipak je lakše sada, nego kad je imala 2.

Ali opet i dalje spavam sa njom, samo ja dolazim u obzir, budi me po noći još uvijek, ili mora piškiti ili ružno sanja, ili hoće pričati iliima neko pitanje iz vedra neba pa u rebra

Kod nas je još dodatna okolnost braco, pa ljubomori nikad kraja, pa silno silno se trudim, ono, iz pete vadim zadnje atome energije da ne poludim nego da uvijek amortiziram koliko god mogu i da se ne osječa zakinuto ni u čemu. Ne pitaj kako mi je, teško, nekad jako jako teško.

Ono što je mene spasilo kad je sa 1,8 krenula ujaslice, pa kad se rodio braco u vrtić jer kunem ti se, mislim da bi do sada bila već u ludnici.

A nagrada, ima je, ima je sigurno. Ono povjerenje koja to dijete ima u mene je nevjerojatno, ogromno, nemjerljivo s ničim, ali to je postalo jasno tek negdje sa 3 godine. Kao i izljevi ljubavi, nevjerojatni, strastveni, ogromni ko kuća. O da ratujemo mi i dalje, ali manje, sve manje čini mi se, a razumjevanje je sve veće.

Kolica smo izabacili iz upotrebe još kad je imala 1,5, ali evo ti na, došao braco, pa nedaj bože da nosim bracu, a ne i nju. Nema ona ništa protiv kad se tata bavi bracom sve pet, ali mama, bože sačuvaj. Samo još jedan dodatni detalj.

Ono što radiš radila sam i ja, i mislim da je to dobro, mislim da će dugoročno to između tebe i nje samo očvrsnuti vezu i povjerenje, a mislim da jeto jako bitno za kasnije, posebno pubertet. Ona te mislim još jako jako treba, i štaš, moraš dati, nema druge. Drži se