Mogu samo duboko udahuti i izdahnuti i potpisati skoro sve ovdje napisano. Toliko sam već umorna da mi se neda niti pisati na ovakvim temama koje sam sama i otvorila . Kod nas je zadnja 2-3 mjeseca sve gore i gore. Bori se oko svega, nema toga oko čega se ne bori, rukama, nogama i ono što me ubi, suzama i suzama i suzama. Nema toga u čemu ona ne vidi problem.
Vidim da mora imati slobodu i ako ju se ograničava, to je katastrofa, ali niti imam vremena, niti volje a niti živaca da joj dopustim uvijek tu slobodu...isto kao i mikka za AS, ok ako imamo vremena onda ona sama ulazi, pa siđe jer nije dobro ušla, pa se okrene, pa joj je nešto ispalo, pa nije dobrom nogom zakoračila, pa se proba zakopčati, pa ne ide, pa plače, pa neda da ju ja zakopčam jer hoće ona, pa na kraju plače da je ja zakopčam....ali ako nema vremena onda je uguram, zakopčam, slušam plakanje polovicom puta i poželim da imam ono staklo kao u limuzini da dignem pa nek se dere do sutra .
Probali smo na sve načine, ali njezina jaka volja i tvrdoglavost uvijek ostaju, a uz sve to moja mama ima demenciju tako da je pravo čudo da ni ja ni muž nismo na tabletama za smirenje ....