E baš to leonisa.

Ono što je nama otežavajuća okolnost je da ovaj moj pametnić ne prihvaća nikakva 'učenja' sa strane. On sve mora naučiti sam, a ne resi ga neko strpljenje. Sam je naučio čitati, pisati, plivati, roniti, biti pristojan, ljubazan prema djeci, svirati par pjesmica na klaviru...

I dandanas umrem od smijeha kad se sjetim jedne od najvećih šiza: E. je s tru godine odjednom odlučio da može čitati (znao je sva slova ali je bio daleko od analize i sintezr). Uzeo je knjigu, legao na krevet, i za dvije minute...baaaam-knjiga u zid a on urliče iz sobe 'ne znam čiiitaaaaat!!!'
Valjda ga je dodatno frustriralo i što je krivo procijenio svoje sposobnosti.

Ono u čemu mu skidam kapu je što često radi introspekciju: analizira i promatra svoje postupke dokle god mu ide sjećanje (a ide daleko, do godine i pol otprilike, i to vrli temeljito). Mislim da je to vrlo vrijedna osobina.

A što se tiće senzorike, sjećam se svoje osjetljivosti u trudnoći s njim, sve mi je smetalo-buka, ljudi, okusi, tuđa nervoza...ma najsretnija sam bila doma u 4 zida. Takav je i E. danas.
Sreća pa nitko od ostalih nije takav pa i on polako uči.