Zahtjevna djeca

[šafran]

Šafran, da ti ne citiram cijeli post, dolazim do zaključka da ljubav zbilja liječi sve (ne ona na riječi nego na djelu). Džabe i odgoj i doslijednost ako u domu nema emocionalne topline, ljubavi i povjerenja.

Da, samo to, jednostavnije ne može.
Ne ona samo na riječima, ili ona tlačiteljska, meni najgore vrste, kad roditelj ne zna kada je konačno vrijeme da pusti dijete da počne samostalno odlučivati o svom životu, o izboru svojih partnera i tome slično, pa se to protegne i do 30-te, pa i 40-te, a nekad i u nedogled. Ne to.

Ona čista, jednostavna roditeljska ljubav, koja priznaje sebi da je ljudski griješiti i da je roditelj samo čovjek, ali koji bi bez oklijevanja samom đavlu prodao dušu za dobrobit svog dijeteta.

Ljudski je griješiti i naravno da ćemo milion puta napraviti greške u odgoju i odnosu sa djecom, ali zamisli sad, pa i ta djeca će biti ljudi i oni će griješiti. Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.
Ali nije to djeci važno, puno toga se zaboravi i padne u drugi plan, kada je ona suština, baza odnosa roditelj-dijete, to utočište netaknuto.
Događaji se često zaborave, ma i riječi, ali osjećaj ostaje za čitav život, a taj osjećaj ostaje ili utočište ili ne, i kad roditelja više ne bude. A to je ono što nas prati za čitav život.

Ja sam ti živi primjer da majčina ruka ne boli. A batinala me baš bezveze. Ali ne zamjeram joj ništa, a te batine najmanje. Imala je kratki fitilj, shvaćam. Imala je tanke živce, shvaćam itd..
Jedina stvar koju joj zamjeram je emocionalna hladnoća. Jer za to ne mogu naći opravdanje. Srećom, tata je bio druge sorte, prema meni, važno za naglasiti!. Ali, ipak, mama je mama.
Inače ne vjerujem u one stereotipne priče tatine kćeri, mamini sinovi ili obrnuto. Oba roditelja su podjednako bitna, samo što majka, po pirodi stvari daje malo drugačije težište na obiteljskoj vagi.

Otac mog muža bio je intelektualac alkoholičar. Joj. Nedaj bože da si se našao u blizini kad se napio, sve češće kako su djeca rasla. A nedaj bože da nisi htio slušati što ima za reći, satima.
Ali moj muž nije imao sa time problem, nisam ga imala niti ja. Čovjek kad je bio trijezan, bio je čovjek u punom smislu te riječe. Da, imao je svoje razloge zašto pije, svi ih imaju. I ja ih razumijem.
Nalazim opravdanje za njih, nalazi ih i moj muž. Nikad nije digao ruku na sinove, nikad, ali bilo je neugodnih situacija kako da ne, pogotovo kad su bili školarci, pa društvo iz razreda, priče itd..
Ali sve to prođe. Ono što je ostalo, je osjećaj, moj otac bi za mene dao desnu ruku u vatru u svakom trenutku. I to je to.

Nisu djeca tako slaba kako mi mislimo. Trebamo se samo malo prisjetiti nas i naših djetinjstva, žilava su to stvorenja i fizički i psihički, da nisu, ne bi ljudski rod opstao kao vrsta.
I onaj seksualno zlostavljan dečko od strane starijeg zlostavljaća, i on će preživjeti, i to bez većih posljedica, sigurna sam u to jer ne samo da taj zlostavljač nije bio netko od njegovih bližnjih, nego njegovo roditeljsko, obiteljsko utočište je samo još dodatno kroz taj slučaj utvrdilo svoj integritet i sigurnost. To dijete se ima na koga osloniti. To je suština. Kada to nedostaje i oni najtvrđi orasi mogu postati lomljivi i lako ih se može razbiti, sigurna sam u to.