Zahtjevna djeca

[koksy]

Pomalo se taj postotak smanjuje. Prije se puno više igrao sam, sad zahtjeva više pažnje, puno maženja (ali samo kad on to želi), krenule su scene u dućanu tipa sjedne se na pod i ne želi se maknut. Ne plače, ne viče, nema tantruma, samo sjedi... I ja odem, sakrijem se pa ga gledam a on sjedi i smješka se začuđenim prolaznicima...
Ustvari me najviše umara što ne dopirem do njega, nikako da shvati da je nož opasan, da se gristi ne smije, da se ne igramo s utičnicama. Kao što rekoh, diverzija ne pomaže, objašnjavanje ne pomaže, strogi glas ne pomaže. Dala sam mu i da proba oštricu noža da vidi koliko je oštro i opasno - ne vrijedi! On želi nož! I ako ga ja sakrijem on će ga ić tražit kad se ja najmanje budem nadala! Grize malog susjeda čim mu se malac približi. Samo njega, ne voli ga i gotovo. Iako svi jako pazimo da ne dođu preblizu jedan drugom ovaj moj ga ipak u sekundi ugrize svom snagom, maleni urla, ja svom pokazujem kako on sad plače, kako je tužan, kako ga boli...al ovom mom je to svejedno, empatija 0 bodova.