Prvi put je valjda najteže. Ma jesam ja i prije pucala, ali bi se uspjela nekako skulirati i zadržati to unutar sebe... ovo je zbilja bilo prvi put da sam vikala da ne mogu više i da mi je bilo sasvim svejedno što on plače. Teoretski sve znam, što sam ja opuštenija biti će i ona... jednostavno se svega skupilo.

Kako MD nije bio ni dana na moru (deda je opet bio na hitnoj, pa ga se ne usudimo ostaviti samog), nagovaram ga da njih dvoje odu na more za koji dan. Valjda će se smisliti i zbilja otići... a onda ću se ja valjda naspavati... osim ako deda opet ne završi na hitnoj, što se redovito dešava noću, oko ponoći.

A posao... radim nešto prilično važno, što su dok sam ja bila na godišnjem još i promijenili, proširili, bez da su ostavili upute pa ono što inače napravim u sat, kupusam već cijelo jutro, pazeći da nešto ne izostavim i sve dobro napravim. Ma nisam za niš danas. Jedva čekam kraj radnog vremena. :cmolj: