Pa i nisi baš u pravu. Ovo je možda primjenjivo za neke, možda i dosta njih ali nikako ne za sve.
Meni su isto mala djeca gnjavaža. Gnjavi me doJiti ih svako malo, mijenjati ih 100puta dnevno, uspavljivati ih, buditi se, odgonetati zašto plaču...ma gnjavaža totalno! To ne znači da sve od navedenog ne radim, puna ljubavi i razumijevanja. Zašto? Zato što znam da to trebaju. Ali da uživam pri tom, ne uživam.
Znaš od kad uživam?
Od otprilike 3-4 godine. Ma milina mi je sad s dva velika! I uopće ne mogu zamisliti da će mi ikad više bit ono bunilo u glavi kao prve dvije godine od svakog. Vjerovatno će mi idući stresni period biti kad počnu izlaziti
Ono što želim reći je da dok su mali traže strašno puno fizičkog angažmana. Kako rastu to se mijenja, iz fizičkog u psihičku. A meni puno više to paše, pa mi onako mali daju na živce. Naravno da oni to ne osjete, dam si oduška tu i tamo na forumu (valjda ga neće čitat jednig dana :D)
Meni su se potrefili sjajno, prvi je psihičku zahtjevno dijete, drugi fizički-nešto ko šafranina ratnica. S nepune dvije godine skakao je na moru po stijenama, skoro su mi socijalnu službu zvali. A koliko puta sam čula 'kakva je to mater da pušta dite da se razbije'.
Iskreno, meni je to lakše nego ovo psihičko turpijanje, gdje znaš da jefan krivi korak ili reakcija ima odjek u dalekoj budućnosti. Pa ti budi na razini zadatka
Bilo bi supet da se jave mame ovih zahtjevnih koji su sad u pubertetu, ima li ih ovdje uopće? (Peterlin, Vertex?)