Nakon homeopatije dijete mi se uravnotezilo i puno lakse je kontroliralo svoje ponašanje, odnosno, mogao je verbalno izraziti što ga frustrira i muči, bez da pomete pod.

Zuska, mislim da si baš ti pisala da pukneš, pa plačeš, pa se ispričavaš (nemoj ovo uzimati osobno, ne mogu isčitavat ovj topic detaljno, samo ga ovlaš gledam). Taj trenutak u kojem ti pucaš si sama stvorila jer si pustila malu da te pregazi ko potok, prešla je sve tvoje granice i utvrde i sad zida bespravno na tvojoj parceli. A istovremeno se jako brineš oko njenih granica. To je totalno kontraproduktivno. Treba naći i uloviti onaj trenutak u kojem dijete pokušava ukoračiti na tvoj teritorij. To ti je granica i odmah u tom trenutku trebaš prekinut sve nepozeljno ponašanje i sklonit se iz situacije. Vjeruj mi, teško je otkriti tu točku, jer nama samima fali to znanje i prepoznavanje.

Da ne bi izgledalo ko da sam ja tu dospjela na neki viši nivo svijesti pa popujem svisoka, prepričat ću ukratko jedan nedavni razgovor s jednom psihologinjom koja me je lahko prizemljila. Naime, u jednom neobaveznom druzenju sam priupitala zenu kako da shendlam situacije sa srednjim sinom s kojim često upadam u neke glupe svađe. Ja sam rekla da se te naše rasprave zakotrljaju, ali ako ih uhvatim i presječem dok su još oblačak da se i rasplinu ko oblačak na suncu. Ali da se ponekad zakotrljaju i da ih pokušavam prekinut jer mi se još uvijek čini da bi se trebale rasplinut, odnosno da bi se još uvijek mogle rasplinut, međutim sve se samo još više zakuha. Ona mi je odgovorila "znači, tebi se ČINI da bi se situacija trebala rasplinut. Pa, ČINI ti se. Samo ti se ČINI. Reagiraj ranije."

Bit je toga da nisam ja baš te granice tako savršeno utvrdila, ima tu raznih rupa kroz koje se ovi moji provlače, al kad imaš jasnu granicu, svoju osobnu onda ti se alarm puno lakše pali nego kad pojma nemaš gdje bi trebalo stati na loptu. Ne treba se ogradit dubrovačkim zidinama, ali granice ne ukidaju ljubav, nego povrede.

Sinoć sam gledala jednu francusku obitelj, roditelji i malac od jedno 3 godine, mozda malo manje il malo više, teško mi je procijeniti. Mali je prvo dugo plesao ispred benda koji je svirao, onda je odlučio da bi kod nas na radionicu iako su ga roditelji pokušali odvući na drugu stranu. Pa se i ukljucio tako sto mi je došao, obratio mi se s "gospođo, ja bih ..." (to je bio sve od francuskog što sam uspjela razumjet al mama je pomogla). Uglavnom on je htio crtati, pa sam mu dala papir i pero da crta. I nacrtao je, objasnio da je to more i gusarski brod, pospremio papir u kolica, dosao mi dati pusu i onda je otišao ODVESTI negdje dalje svoje prebijene roditelje. Mali je genijalan, al točno se vidjelo da on tu kolo vodi, da je njemu fino, a da su oni, pa, najbolji opis je da se vidi da nisu uživali. Slažem se da je teško uskratiti djetetu nešto što dijete želi, pogotovo na odmoru i pogotovo ako je to lako izvedivo, ne košta ništa, ugodno je društvo i sl. Al **** sve to, ako se pri tome ti osjećaš ko prostitutka koja ima još pet nestrpljivih mušterija, a upravo joj je ponestalo lubrikanta.