Citiraj marta prvotno napisa Vidi poruku
Zuska, mislim da si baš ti pisala da pukneš, pa plačeš, pa se ispričavaš (nemoj ovo uzimati osobno, ne mogu isčitavat ovj topic detaljno, samo ga ovlaš gledam).
Marta, hvala na pojašnjavanju. Ovo kvotano, možda si nešto krivo shvatila ili sam ja negdje bila nejasna. Pere me grižnja savijesti kad puknem negdje između 23 i 38 buđenja, potpuno neispavana i iscrpljena, pa znam malo podviknuti pa se ona malo rasplače pa mi bude bad...Racionalno znam da bi i on spavala da može, ali je nešto muči... I znam da se to spavanje definitivno ne može riješiti podvikivanjem i pucanjem.

Što se tiče dnevne varijante, o, imamo mi granice, i vrlo su joj jasne i ne ispričavam se na njima. Problem je što je ona dijete kojem bi se moglo svake minute govoriti ne, ne, ne i stalno postavljati neke granice, a to ne želimo.
Ograničili smo se na sigurnost, njenu i tuđu. Mada, većina roditelja koje srećem ne dopušta vratolomije koje mi dopuštamo, ali onda bi nam se boravak vani pretvorio u vječito sputavanje, ovako je puštamo da se vježba u našoj prisutnost i nauči onome što će raditi kad jednom nas ne bude blizu.
I na ponašanje prema drugima, zna da nikome ne smije nanositi bol, ali još smo u fazi tupljenja što točno boli. Jako voli grebati, štipati, gristi...pogotovo kad je razdragana, a voli i zamahivati prema onima koji joj idu na živce (iako ne tuče).

Kad čitam Leonisin opis, čini mi se kao spoj njenih curica. Zna što hoće i što neće, glasno, jako i uporno, nema kraja. I mora biti u pokretu, u konstantnoj aktivnosti. Tu je naše da pratimo, potičemo.. a ne sputavamo. I naporno je, ali čini mi se da idemo u dobrom smjeru. Sad me muči to griženje noktiju, taj njen nemir koji stalno ispoljava...