Je, marta, zboriš mudro. Sreća (ili nesreća :češčeš je da sam za priču o granicama i doslijednosti znala još u trudnoći, pa je od početka počelo drilanje. Eto je granice (moje) usvojio tek s 5 godina.

Ono što bih istaknula kao svoju grešku je da s prvim djetetom mm i ja nismo imali čvrstu obiteljsku dinamiku, sve je bilo 'labavo'. I onda dobijemo dijete koje robuje ritualima (i dandanas, iako ih uspješno smanjujemo). Tu se valjda nismo snašlu. pa smo sve centrirali prema njemu. Kad je došao H. samo se uklopio, on je jedno jako fleksibilno čeljade. Shvatila sam da griješim negdje s E.ove 2 godine i bome je trebalo vremena da stavim mma i mene u centar obitelji.
Nemojte me krio shvatiti, svakodnevnica i dalje izgleda isto, ali razlika je u roditeljskom stavu. A klinci taj stav itekako nanjuše.

Opet, nisam ni 100% sigurna da je do toga, djeca rastu a odrastanjem se puni toga mijenja. Bi li stvari bile drugačije da sam od početka tak-vjerovatno bi, ali težak karakter je svakako prisutan bez obzira na moj stav.

Ali stvari su definitivno postale bolje otkad sam ja prestala biti 'u otporu', i prihvatila ga takvog strastvenog i urnebesnog.