Ne volim pisat na ovom topicu. Ma ne volim ga ni čitat, al ponekad uleti nešto zanimljivo ili nešto na što se zakačim. I onda imam osjećaj il da popujem, il da će se netko uvrijedit il nešto treće u tom stilu. A opet kad se nečeg uhvatim, teško puštam.

Ja nisam imala namjeru ni Zuski niti bilo kome drugome reći da radi nekakvu štetu djeci, da će im naškoditi na bilo koji način. ALi mislim da način na koji trenanutno funkcioniraju šteti njima samima, a posredno i odnosu sa djecom.

Leonisa recimo piše da radi ovo na štetu mlađe i ono na štetu starije. Mene zanima kako se ta šteta procjenjuje. I zašto uopće razmišlja o tome na takav način. Jer to što su dvije nije gubitak nego dobitak. Mene su jednom pitali zašto sam sa starijim ovako, a s mladjim onako, jer da to nije fer prema starijem. Ja sam se tada toliko zblenula da nisam bila u stanju suvislo odgovoriti. Jednostavno mi nije bilo jasno da netko na takav način promatra život. Pa pobogu, meni je neprihvatljivo da otkrijem nešto novo i onda to ne primijenim jer nije fer prema starijem djetetu ili da učestalo važem "štetu" koju nanosim nekom od njih. A nisu oni laki. Muz i srednji sin su bikovi, a kćer je ovnica. Al nije im to izgovor. Nije ni meni. To što se ona može derat pol sata u komadu ako joj neka glupost nije po volji, ne znači da ću ja to slušat pol sata. Pustim ju da se dere, a dere se iz petnih žila ko da ima 40, a ne 12 i pol kila. Ima 27 mjeseci i ja ju već dugo puštam da urla kad nešto ne može. Jer ne može. Može urlat, al ne može se penjat po ogradi na balkonu. I gotovo. I ako treba dgurnit ću si čepiće u uši i popit Valeral čaj. I pitat ću ju svako malo jer se smirila i hoće li pusu i zagrljaj, al to je sve. I kad kaze da se smirila i da hoće pusu i zagrljaj - idemo dalje. Počela sam i spavat po noći tako da si stavim čepić u jedno uho, a legnem na drugo. Pa kad bebuša krene kenjkat, tražit sisu il se svađat usred noći, ja lijepo zaspem umjesto da se svađam s njom.

Cijelo ljeto ovdje prolaze horde ljudi s hrpama djece i ima prilična količina onih koji bi si slobodno mogli promijeniti prezime uz Nizdlakić. Jer to je sve što rade. Idu djeci niz dlaku od jutra do mraka. I ne bi to bilo ništa loše ni čudno ni pretjerano da njih to istovremeno ne smeta. Ponašaju se cijelo vrijeme kao da se boje vlastite djece. Kao da se situacija od prije 30 godina okrenula za 180° pa se sad roditelji boje djece, kao što su se nekad djeca bojala roditelja. Iskreno, nije mi normalno. Žao mi djece. Ja osjećam ogromnu odgovornost za svoju djecu, za njihovo zdravlje, sreću, školovanje, i još cijelu hrpu usputnih gluposti. I kad vidim tu djecu koja kolo vode, na koju je prebačena roditeljska odgovornost, koja određuju ovo i ono, ne mogu da se ne zgrozim. Toliko stresa ne podnose ni odrasli, a kamoli neki klinac od 3 i pol.