uopće ne znam tko nam je usadio ideju da se u vezi djece moramo uvijek osjećati superiška
ili u vezi sebe, ili muža ili svih nas
po meni su sve emocije koje doživljavamo važne i vrijedne jer nekamo nas vode
nije da volim biti ljuta, ali što ako i jesam ljuta
to je osjećaj i prolazan je
meni je jedino bitno da nemam ispade pred njima, da se ne stresaju od mene, da nisu u grču
ali neka zdrava ljutnja neće im zagorčati život
i kad mi dođe po noći da se ljutim na dojenje i univerzum jer mi treba sna i jer me boli kuk ma vraga neću osjećati ljutnju taj tren
nije bitno na koga, ni zašto, ni što- volim prpmrsiti kroz zube a u ku.ac !
jer sam ljuta taj tren ako mi je previše, možda mi je taj dan bio usran na poslu ili mi je crkla mašina
pa se sve čini previše
pa ako ovdje napišem još koju da se požalim, što onda
nisam nikog ubila, samo sam bila jadna i htjela utjehu, slušanje, razumijevanje, savjet možda
a nisu ni svi ljudi ravna linija, ne znaju svi jednako hendlati zahtjevne situacije, nemamo svi iste kapacitete, uvjete, okolnosti
nekome možda baš treba to lupanje u zid da bi ga nekamo odvelo