Zanimljiva rasprava.

Netko je spominjao da ima neodlučno dijete (nemam vremena tražiti da citiram); ne mora značiti, ali to me je asociralo na mene i moj problem iz djetinjstva (i kasnije); uglavnom, evo situacije: idemo ja i mama u grad kupiti cipele, uđemo u dućan i ja ugledam plave balerinke s mašnicom, kažem mami da su mi te lijepe, moja mi mama (nekad direktno, nekad indirektno) sugerira da su one tamo smeđe isto lijepe i gleda njih; ja želim zadovoljiti mamu i kupim njih ili kupim te balerinke (ali s gorkim okusom u ustima jer mislim da je moja mama ostala nezadovoljna). Primjer je takav kakav je da se shvati šta mislim reći.

Ne mora značiti da je to tako i kod tog neodlučnog dečka, ali mene je to sugeriranje od strane moje majke "što bi bilo lijepo/dobro za mene/poželjno, odnosno "što bi moja mama htjela" i slično" toliko obilježilo da je postalo moj obrazac ponašanja tj radila sam stvari kako bi netko drugi bio zadovoljan, a ne zato jer sam ih željela raditi, ako kužite šta hoću reći.

Ja to ne bih željela napraviti svom djetetu, a kako postići da mu to ne napravim, ne znam, samo kažem da se možda može i o tome razmisliti kao uzroku neodlučnosti i unutranjeg previranja kod djeteta.