S prvim nisam sjedila na klupi u parku do njegove 3 (iskreno, samo zato jer sam ga rodila dosta mlada pa mi se činilo da ako sve mame idu za djecom trebam i ja da ne ispadnem zlica), s drugim do 2 i po( s tim da sam tad čuvala i najmlađeg od 1 i 5 mjeseci pa zapravo nijednog nisam baš u svakom trenu nadgledala) i s trećim od 18 mjeseci sjedim... Treći je najzahtjevniji, najživlji i najplačljiviji, ali jednako tako pored mene u parkuje gotovo uvijek s njim i jedan stariji brat. Mislim svjesna sam ja da on može pasti i ozlijediti se dok se s 18 mjeseci penje sam na veliki tobogan, ali imam dovoljno povjerenja u njega, u njegove sposobnosti, u ostale ljude koji slučaju katastrofe mogu priskočiti kao što i ja ponekad ulovim tuđe dijete i u Boga, majku prirodu, kozmos , kako vam drago.... Možda imam previše povjerenja, ali što ću kad dosad nisam uspjela razviti te majčinske fobije...Možda nadođe s četvrtim...