Najprije još dvije stvari.

Kad podvučem crtu ispod ove rasprave, ono što me je najviše negativno iznenadilo, pa i poljuljalo moje samopouzdanje ovdje, je izvlačenje stvari iz konteksta, izvlačenje nekoliko starih postova i tema kao primjer moje (ili sutra nečije tuđe) nevjerodostojnosti. Naravno da sam pisala o tome kako obožavam dojiti i da sam s 14 mjeseci prestala jer više nisam mogla, ali sam pisala i problemima i tome zašto prekidamo, a kasnije i koliko mi je to teško palo. Kompleksa je tema, i bolna. I onda netko dođe i kaže, kakva je to osoba. ?!

S druge strane, i ja sam prije nekoliko mjeseci potpuno neprimjereno reagirala na jednoj temi koju su otvorili friški roditelji koji su pucali. Malo je reć neprimjereno, bilo mi je poslije toliko žao, sramila sam se i sramim se. Tako da, eto, svemir nije ostao dužan, barem u feelingu. Toliko o tome.

Sad bih se nadovezala.

MD i ja puno razgovaramo o našem pristupu maloj. I ja sam više s njom nego on i nekad nam se pristupi malo razlikuju, on je u svemu u životu opušteniji od mene, rekla bih i površniji, ne pila se kao ja, nije štreber. Ja sam drukčija.
Isto smo se sjeli dogovorili što je crveno ponašanje koje ne toleriramo (i kako ne toleriramo), što prihvaćamo i podupiremo kod nje, kao i to gdje je zona našeg popuštanja kad treba. I često, ako sam ne kaže, pitam, misli li da nešto krivo radim pa pričamo.

Meni se od umora poremetila hormonalna ravnoteža, prvi put u životu, rješavam to upravo.

U globalu osjećam da nam dobro ide, s obzirom na dane okolnosti i curku koje je oduvijek jako aktivna, uporna i ima burne rekacije. Kad pomislim da više ne mogu, dođem ovdje, bude mi lakše. Ne da mi se jaukati u stvarnom životu.

Naučila sam kako za sad spriječavati mnoge prolome i tantrume, dosta se trudim, trudimo, ima boljih i loših dana. Ima dana kad mi je mozak spržen, ima dana kad ne mogu vjerovati kako divno dijete imamo. Ništa novo, o tome pišu mnogi.
Teme koje su otvarali Mitovski pa Ifigenija i cure koje su pisale na tim temema, su mi ni ne znajući puno pomogli, tako da ih preporučam roditeljima sa sličnom djecom ili situacijama.

I još malo oko nespavanja, pa neću više

Racionalno gledajući, svjesna sam da će nam se nespavanje riješiti, svima je.
Gledajući unazad, od 15. mjeseca nam općenito ide na bolje, uz razdoblja regresije. Činjenica je da cura nije spavač i to nam je jasno. Nije bio ni njen tata do 3. godine. Kad se osvrnem iza sebe, za najgore neprospavane noći najčešći uzrok su zubi (kasno izbijanje, svaki zub bolest, temperatura i po tjedan dana noćnog mučenja), skokovi u razvoju (nakon razdobolja muke, drugo dijete) i određen sadržaj po danu (to još nisam skontala do kraja, ali vidim da ima noći kad vari dan i ne može si pomoći). Noćnih mora sad neko vrijeme nema.

Naravno, lako je pisati ovako unazad, teško je biti u samoj situaciji, misliš si, možda je to, a možda i nije, mučiš se, razmišljaš, pokušavaš si olakšati.

Naravno da roditeljstvo nije lagano. Sretna sam što nam nije teže, ima mnogo većih problema i težih okolnosti, zapravo naše su dosta povoljne. Pokušavam biti zahvalna na tome i često se podsjećam na to, pogotovo kad dođu žute minute.

A s druge strane, intenzitet nekih situacija pa i nove situacije traže upoznavanje, prilagodbu, hendlanje...

Na kraju, isprike za loš feeling koji sam svojim pisanjem izazvala kod nekih, i zahvale na dobrom feelingu koje dobivam čitajući mnoge od vas.