 |
|||
Joj..e fakat uzimaš sve osobno i previše brate tražiš između redaka, evo naglašavam, nisam išla tebi niti ikom drugom indirektno spustiti! Ego je ono sa čime više manje svaki božji čovjek zna imati problema i to je Pulinka po meni odlčino rekla i opisala, a dok sam to pisala, mislila sam baš na sebe jer sam i ja nečega sličnog sjetila u svom životu!
Priča je išla ovako. Cura je imala nekih 2 godine i nešto smo se muž i ja poriječkali oko odgoja. Njegovo mišljenje je bilo da joj ja previše popuštam i da bi nas dugoročno to moglo odvesti krivo. Na što sam ja rekla nešto u stilu, ja sam ipak sa njom večinu vremena, znam kako diše, mislim da ipak znam bolje! Na što mi je on rekao, ok to donekle stoji, ali zar ne misliš da upravo ja koji sa strane kad sam doma promotrim stvar,možda neke stvari ipak bolje vidim? Mislim da tebi ne daje ekskluzivno pravo na odogoj samo to što si više sa njom. To je naravno bio tog trenutka udarac na moj ego samo takav jer sam bila u nekom filmu da svoje dijete samo ja najbolje razumijem, ali nakon malo razmišljanja i analizaranja skužila sam da je itekako u pravu. Nakon toga samo sjeli za stol, napravili listu onih bitnih stvari kojih se oboje moramo držati, suglasno i uvijek isto prema njoj u stavovima i odgoju i od tada je stvar funkcionirala puno bolje.
Za početak želim pitati šafran koje su to homeopatske tabletice.
Inače nisam korisnik homeopatije, ali zvuče ok za probati.
A na temu u kratko, razumijem i šafran i drugu stranu, jer sam bila (i povremeno jesam) na obje.
Moja neka poanta bi bila kad čovjek počne pucati, kad mu je svega dosta, kad ga nešto jako nervira,... nešto treba mijenjati.
Pisala sam več na milijon tema, kako sam i ja pucala tako dugo dok se nisam naučila reči dosta.
Tako je i s djetetom i sa svim stvarima u životu - kad ti je previše, kažeš dosta.
Nevjerojatno kako djeca svih dobi taj jasni i nedvosmisleni dosta jako sobro prihvate.
Ja sam prva skoro pala na guzicu kad sam prvi put rekla jasno dosta (ili ne, svejedno), a dijete je mirne duše to prihvatilo.
Ovo se i meni dogodilo s nekih godinu i po-dvije. I zbilja je krenilo puuuuno bolje.Ja sam prva skoro pala na guzicu kad sam prvi put rekla jasno dosta (ili ne, svejedno), a dijete je mirne duše to prihvatilo.
Ali, avaj, kad sam to primijenila na noćna buđenja da prostite us.ala sam stvar. I dugo je trebalo da se to popravi.
Ma cijelo roditeljstvo je neki ples po žici, odabiranje pravog trenutka za napraviti pravu stvar.
Interesantno je da su mi drugo dvoje puno prizemniji i fleksibilniji, inače bi ispalila totalno.
Evo me jutros uvukao u filozofsku raspravu, kaže da mu mozak kaže da ne jede i ne spava ((već dva tjedna spava22-05), a tijelo kaže da mora. Pola sata smo razglabali kad koga treba slušati. Džabe ja objašnjavam da je i mozak dio tijela, njemu je to strogo odvojeno (u stvari mislim da misli na racio i instinkt, ali ne zna reći).
Drugo dvoje jedu ako su gladni, spavaju ako im se spava.
Neurexan se zovu. Bila sam već na rubu, to je bilo baš nedavno, neispavana, iscrpljena, stariju primio period njekanja svega živoga, tantrumi se zaredali, mališa dreći, zubi ga muče, vikendi totalni kaos, i jedan dan sam mislila gotovo, ja više ne mogu, počelo mi se crniti pred očima, vrtoglavice,malaksalost tolika da nisam više u stanju bila ni pelenu promjenit a da mi nije došlo plakat, zovem muža na posao, odi molim te što prije u apoteku i pitaj da ti daju bilo šta za umirenje, ono bilo šta.
Muž ode i objasni ovoj našoj apotekarki o čemu se radi, veli ona, aha, vruća situacija, i da mu to, uz napomenu da zna da nisam baš oduševljena sa homeopatijom, zna još od trudnoće kad sam bila, ali neka proba, ništa je ne košta, a ionako ništa drugo mi ni ne može dati bez recepta. I evo stvarno osjećam se bolje, čak i bolje spavam, u akutnim slučajevima ih se može uzimati do 12 komada dnevno, ja ih uzmem 3-4 dnevno, obavezno jednu prije spavanja, pa sam skužila i da se lakše nekako ponovno ununam u san nakon buđenja. Možda brijem, možda stvarno nije do njih, ali imam osjećaj da sam smirenija, kao da su mi se živci malo podebljali.
Samo nemoj sada da ispadne da sam tu još neki ludi tabletoman
Želim dodati, do ovo jasno "dosta" sam sve nešto titrala, balansirala, pokušavala, hodala po žici i bila u svemu tome nezadovoljna, a nakon "dosta" je sve krenulo na bolje.
Da se razumijemo, kad jednom kažeš dosta, nije to zauvijek, još u milijon situacija se uspiješ vratiti u tu mrežu nezadovoljstva, ali u jednom trenutku ti ipak padne na pamet što djeluje.
potpis na anemonu.
ja u potpunosti mogu razumijeti pucanje u situaciji nespavanja, visegodisnjeg!
pobogu, kad je moja imala fazu budjenja svakih 30-45min 4mj u nekim trenucima sam u onom bunilu i ja imala tantrum u krevetu. pa kako ne bi? kako ne bi onda majka koja to prolazi 2g?
ja se divim roditeljima koji nikad nisu imali trenutak pucanja.
kad se sjetim koliko puta sam ja uzela time out i otisla u sobu skulirat se sa starijom. nije mi nikad palo na pamet da imam dijagnozu.
a sto se budjenja tice, tu ne mozes promijeniti pristup osim upotrijebiti cry out metodu koja mnogima (pa ni meni) nije prihvatljiva.
i zaista takvoj majci treba hug i rijec podrske jer sto se nespavanja tice, ona sve jako dobro zna.
ne govorimo o djetetu od 5 godina koje se budi radi nekog razloga i uzroka kojeg treba pronaci u dnevnom ritmu i ponasanju (iako su i night terror stvarni i cesto nemaju veze s dnevnim zivotom), ali, zuskina mala, ima 2g. jos je mala.
sjecam se kako su na kruzocima proljetnih 2006 pisale mame koje imaju djecu koje spavaju na sisi. izvadis sisu i plac. i kako su ukocene i iscrpljene. i meni je jasna alternativa koja njima nije prihvatljiva i da im je prihvatljivije biti na rubu nego dovest bebu/dijete do ruba. al to ne znaci da ne zasluzuju razumijevanje i podrsku.
to je moje misljenje.
Posljednje uređivanje od leonisa : 13.08.2013. at 13:26
Najprije još dvije stvari.
Kad podvučem crtu ispod ove rasprave, ono što me je najviše negativno iznenadilo, pa i poljuljalo moje samopouzdanje ovdje, je izvlačenje stvari iz konteksta, izvlačenje nekoliko starih postova i tema kao primjer moje (ili sutra nečije tuđe) nevjerodostojnosti. Naravno da sam pisala o tome kako obožavam dojiti i da sam s 14 mjeseci prestala jer više nisam mogla, ali sam pisala i problemima i tome zašto prekidamo, a kasnije i koliko mi je to teško palo. Kompleksa je tema, i bolna. I onda netko dođe i kaže, kakva je to osoba. ?!
S druge strane, i ja sam prije nekoliko mjeseci potpuno neprimjereno reagirala na jednoj temi koju su otvorili friški roditelji koji su pucali. Malo je reć neprimjereno, bilo mi je poslije toliko žao, sramila sam se i sramim se. Tako da, eto, svemir nije ostao dužan, barem u feelingu. Toliko o tome.
Sad bih se nadovezala.
MD i ja puno razgovaramo o našem pristupu maloj. I ja sam više s njom nego on i nekad nam se pristupi malo razlikuju, on je u svemu u životu opušteniji od mene, rekla bih i površniji, ne pila se kao ja, nije štreber. Ja sam drukčija.
Isto smo se sjeli dogovorili što je crveno ponašanje koje ne toleriramo (i kako ne toleriramo), što prihvaćamo i podupiremo kod nje, kao i to gdje je zona našeg popuštanja kad treba. I često, ako sam ne kaže, pitam, misli li da nešto krivo radim pa pričamo.
Meni se od umora poremetila hormonalna ravnoteža, prvi put u životu, rješavam to upravo.
U globalu osjećam da nam dobro ide, s obzirom na dane okolnosti i curku koje je oduvijek jako aktivna, uporna i ima burne rekacije. Kad pomislim da više ne mogu, dođem ovdje, bude mi lakše. Ne da mi se jaukati u stvarnom životu.
Naučila sam kako za sad spriječavati mnoge prolome i tantrume, dosta se trudim, trudimo, ima boljih i loših dana. Ima dana kad mi je mozak spržen, ima dana kad ne mogu vjerovati kako divno dijete imamo. Ništa novo, o tome pišu mnogi.
Teme koje su otvarali Mitovski pa Ifigenija i cure koje su pisale na tim temema, su mi ni ne znajući puno pomogli, tako da ih preporučam roditeljima sa sličnom djecom ili situacijama.
I još malo oko nespavanja, pa neću više
Racionalno gledajući, svjesna sam da će nam se nespavanje riješiti, svima je.
Gledajući unazad, od 15. mjeseca nam općenito ide na bolje, uz razdoblja regresije. Činjenica je da cura nije spavač i to nam je jasno. Nije bio ni njen tata do 3. godine. Kad se osvrnem iza sebe, za najgore neprospavane noći najčešći uzrok su zubi (kasno izbijanje, svaki zub bolest, temperatura i po tjedan dana noćnog mučenja), skokovi u razvoju (nakon razdobolja muke, drugo dijete) i određen sadržaj po danu (to još nisam skontala do kraja, ali vidim da ima noći kad vari dan i ne može si pomoći). Noćnih mora sad neko vrijeme nema.
Naravno, lako je pisati ovako unazad, teško je biti u samoj situaciji, misliš si, možda je to, a možda i nije, mučiš se, razmišljaš, pokušavaš si olakšati.
Naravno da roditeljstvo nije lagano. Sretna sam što nam nije teže, ima mnogo većih problema i težih okolnosti, zapravo naše su dosta povoljne. Pokušavam biti zahvalna na tome i često se podsjećam na to, pogotovo kad dođu žute minute.
A s druge strane, intenzitet nekih situacija pa i nove situacije traže upoznavanje, prilagodbu, hendlanje...
Na kraju, isprike za loš feeling koji sam svojim pisanjem izazvala kod nekih, i zahvale na dobrom feelingu koje dobivam čitajući mnoge od vas.
Ovo što kažeš za vezu dnevnog sadržaja i spavanja sam i ja primetila. Čim joj je dan ispunjeniji češće se budi, traži vode, siku (iako odavno ne dobija noću), tatu, nošu. Pre par dana je dobila biciklić, pa se budila nekoliko puta i pitala za njega. Isto je bilo i kada se prvi put kupala u bazenu, posle putovanja i slično. Tačno mi dođe da je ostavim ceo dan u kući da se dosađuje, pa da svi mirno spavamo.
Zuska
Vezano za hormonalnu neravnotežu, ne znam što je tebi otkriveno, ali u mojim najtežim "trenucima pucanja" otkrili su mi Hašimoto. E sad, što je bilo prije koka ili jaje, tko to zna.
Zuska, nisam pohvatala dojite li još ili ne po noći.. Kako bi bilo da ukineš noćne podoje (ako još uvijek dojite po noći) i da je prebaciš u njezinu sobu da sama spava?
ne doji vise, mogu ja odgovoriti umjesto Zuske
moj prijedlog je, ako imas gdje, da odspavas tu i tamo noc negdje vani (kod roditelja, sestre) i naspavas se malo za sljedecu rundu. mozete se i izmjenjivati ti i tm u razdobljima nespavanja. kad si naspavan stvarno ti ta stalna budenja puno lakse padnu
Zuska draga, ja cu ti reci ono sto su meni ovdje mnoge govorile i tada mi nije bila neka utjeha jer nisam vjerovala, ali stvarno s vremenom ce biti lakse. Doci ce i taj dan kad ce poceti spavati po noci. Kod nas je to bilo sa 17 mjeseci, do tada ne znam jesam skupila 1 sat u komadu i onda normalno da sam u kombinaciji s njenim karakterom po danu i ja nekada pucala.
Takva djeca te traze cijelu i u potpunosti i ja sam se davala cijela jer sam osjecala da tako treba biti i jer nisam mogla protiv svojih osjecaja. Prvi puta sam se odvojila od nje na par sati s njenih 13 mjeseci i sjecam se da su mi neke na forumu napisale da to nije normalno i to me tada jako pogodilo, ali meni je bilo normalno i ona je cesto plakala i trazila mene i dojila i nisam je mogla ostaviti. Danas ju dam tko god hoce cuvati :D.
Mi imamo jos tu otezavajucu okolnost sto nemamo pomoc baka i djedova pa da ponekad odahnemo malo alo tako je.
Sad smo na moru kod mm-ovih i moram reci da ovih dana imamo nezahtjevno djete jer ima slobodu, jer je vise vani u prirodi, igra se, na plazi ni ne znamo za nju, jako se lijepo uklopila s malim rodacima, prijateljima. Slusa, pristojna je, razgovara kao velika. Od nedjelje vise nema pelene tako da smo konacno i to uspjesno rijesili.
Ja i mm se ne mozemo nacuditi jer nakon dugo vremena smo opusteni i svi uzivamo.
Ovo je nešto što mi nije jasno, a inače sam primijetila to i u životu kod mama koje poznajem i koje imaju iste ovdje opisane probleme. Nije mi jasno koja to djeca svoje majke ne trebaju u cijelosti i koja se od nas svojoj djeci ne daje u potpunosti? Kada se dođe do točke potpune iscrpljenosti i do sloma, valjda je jasno da takva majka nije dobra ni sebi ni djetetu i ne može dati ono najbolje od sebe.mitovski prvotno napisa
Nije mi jasno da li malu nisi dala od sebe do 13-og mjeseca svojom voljom ili..? Mi majke često sebi znamo svakakve filmove utjeravati u glavu - ja prva. Nedavno sam morala biti odsutna na dva sata, izdojila sam mlijeko u bočicu, pripremila dudu i ostavila svog jednomjesečnog sinčića tati. Da stvar bude gora, malo je plakao u AS dok su me vozili na to mjesto gdje sam morala biti. Cijela ta dva sata ja sam se preznojavala i očajavala pitajući se kako je on, odmah sam zvala supruga da vidim je li opet plače, itd. Idući dan sam rekla MM-u da se osjećam kao totalna nemajka jer je, eto, moje jadno napušteno dijete moralo ta dva sata provesti s ćaćom i piti majčino mlijeko iz bočice (i to ne bilo kakve, nego specijalno dizajnirane za dojenu djecu, da ne bi skužili da je boca u pitanju
Kužiš što ti hoću reći?
Moja kćer je po svemu ovdje napisanome bila "zahtjevno dijete". Ono urlajuće, izrazito emotivno, koja je sve emocije izražavala vriskom, čije reakcije smo se doslovno bojali, koja je izrazito znala što želi, a što ne želi. Pa ipak, naš odgojni put se nije pretvorio u katastrofu (a da sam znala biti iscrpljena i imati vrtoglavice od umora, jesam). Ono što sam JA radila drukčije:
Od prvog trenutka sam stvarala njezine odnose i sa drugim članovima obitelji - ocem, bakama, djedom, tetkama... To je uključivalo i ostavljanje njima. Npr., ostavila bih je na 20 min i za to vrijeme otišla vani prošetati sama ili sa MM. Pa kada je ona mogla izdržati i dulje, i ja sam je ostavljala dulje.
Druga stvar - spavanje. Po mom iskustvu, co-sleeping je katastrofa za spavanje i nas i djece. Po noći uvijek djecu nakon podoja vraćam u njihov krevetić. Sa kćerkom je nekada to uključivalo i vraćanje po sto puta po noći (sa sinom ne, on je nezahtjevno dijete i prirodno dobar spavač, njega ne trebam ni spominjati u ovoj priči.. kćer je bila ta koju sam morala "učiti" spavanju). Isto sam imala epizode kada ju je apsolutno sve budilo, kada sam u strepnji na prstima izlazila iz sobe.. Ma sve isto kao Zuska. Dalje, ostavim ih uz sebe u krevetu onako pred jutro, kada već svane, preko dana ih također stavim spavati u svoj krevet, ali po noći, zna se - spavanje je u krevetiću. Osim što JA ne mogu spavati dok dojim ili dok je dijete uz mene, primijetila sam da i njih budi naše okretanje, šuškanje, itd. Radije svatko svoj mir u svom krevetu. Zato je moj prijedlog Zuski da stavi spavati djevojčicu u svoju sobu, makar to uključivalo dizanje prvih noćiju i smirivanje djeteta. Brzo će ona shvatiti i naučiti da je sada to njezina soba i njezin mir - brže nego što mislimo.
Treća stvar - djeca ZNAJU. Ona nanjuše našu nesigurnost, nemir i nervozu. S time sam posebno imala problema sada kada sam rodila sina, kao logičnu posljedicu onoga što nam se dogodilo sa kćerkom. Na svu sreću, tu je bio MM kao prisebniji i smireniji roditelj i on mi je najviše pomogao. Djeci smo oslonac MI, roditelji, mi smo njihova sigurnost i zaštita. Kada smo mi uplašeni, umorni i nervozni, naravno da će se i oni osjećati tako i biti još gori.
Zato moramo si naći ispušni ventil (evo, nekome je to i forum). Sa kćerkom sam znala u trenucima očaja i pucanja jednostavno izletjeti iz prostorije, samo na pet sekundi, da udahnem zraka i smirim se. Čim bih se vratila u sobu, smirena, odmah je i ona bila smirenija i problem bi se riješio.
I, naravno, kao što je Marta pisala, naše osobne granice su ključ smirenosti. I mislim da mora biti nešto što je "naše" i u što ne damo. Meni je to, npr., bilo kupanje. Nikada nisam dopuštala da mi se djeca petljaju dok se kupam ili sam na wcu, kupatilo je bilo moj teritorij
To su bili moji trenuci smirivanja i opuštanja pa makar kuća gorila, tada je MM preuzimao djecu. Sada kada sam rodila sina, rekla sam mu - dva sata dnevno tražim da budu samo moja - sat i pol za vježbanje, pola sata za kupanje, pa taman to u ponoć bilo. Nisam pekmeza, ni sa jednim djetetom nisam ležala, od prvog dana sam sama samcata brinula o djeci, čistila, prala, spremala, kuhala, sve obavljala. Ali i moji gušti moraju doći na red. Jednom mjesečno frizura i depilacija, jednom dnevno vježbanje i kupanje. To je minimum minimuma kojeg tražim.
Isto kao i Zuska, s malenom nisam u dvije i pol godine par filmova i knjiga pogledala i pročitala. Naravno da sam se osjećala zatupljeno i isključeno iz života iz svega. S malim sam bila pametnija pa sam si stavila TV u sobu da gledam dok ga dojim i uspavljujem, nabavila sam si malu noćnu lampicu koja se pričvrsti za knjigu da mogu čitati po noći dok dojim, električnu izdajalicu da u 5 min mogu izdojiti ako mi je sila negdje otići. Omogućila sam si sve moguće gušte
Jesam se raspisala
Thanks ljudi, znam da će vremenom biti lakše, već sad često bude. To mi je mantra, a opet svjesna sam kako sve brzo prolazi i ne bih željela da mi teški trenuci onemoguće uživanje u njoj i nama. Trenutno smo u boljoj fazi pa sam mudra i pribrana
Mamica, hvala na traktatu
No, oko co-sleepinga je kod nas stvar malo kompleksnija. Ona je spavala prva 3 i pol mjeseca u svom krevetiću, ja u krevetu do. Onda su počela sve češća i češća buđenja i u prvo vrijeme sam je vraćala, ali onda sam je totalno premorena noću počela ostavljati kod sebe i na kraju sam shvatila da mi je tako ipak lakše. A i ljepše, nevjerovatno ljepše. Po danu je isto krevetić sve manje igrao, stalno bi se budila i na kraju je sve češće spavala na meni (nama), pogotovo u šetnji gradom.
Osim toga, budila se i kad bi navečer spavala jedno vrijeme sama dok ja ne bih došla.
E sad, činjenica je da se ona zna probuditi kad ja dođem u krevet i da se nekad probudi jer putuje po krevetu pa joj ponekad zasmetam, i često sam se pitala smetam li joj i bi li možda spavala bolje sama u svojoj sobi. Došla sam do zaključka da ne bi još. Osjećam da joj to naše zajedničko spavanje jako puno znači i da me treba. Sad će krenuti u jaslice pa sad definitivno nije vrijeme za promjene, no imamo u planu na jesen-zimu srediti njenu sobu i danju je početi navikavati na nju pa ćemo vidjeti kako će to ići.
moja kad je narasla i prestala sisati se cesce budila kad je spavala sama nego kad je s nama.
s nama bi se probudila u onom polusnu, vidjela da smo tu i nastavila bi spavati.
kad je spavala sama, razbudila bi se, pa se rastuzila.
i dan danas me svako malo pita kako to kad spava s nekim se ne budi, a kad ne spava se budi.
neka djeca se, jednostavno bude, bez obzira di spavala. pitanje je samo koja varijanta je nama prihvatljivija i laksa.
X
Potpisujem cijeli traktat, a na ovo stavljam posebno debeli x.
Meni se u nekim trenucima čini da više ja trebam svoje dijete nego on mene. Npr., dojenje, nikako se ne mogu naviknuti da moj sin podoji brzo, fino, konkretno i da je miran iduća dva sata. Kada se sjetim beskonačnih nacicavanja svoje kćeri, ovo mi izgleda kao SF. Pa sam ja nedavno, uvjerena da MORA biti gladan nakon sat i pol sna i vremena bez dojenja, stavila ga na sisu. Jadničak kmeči, kenjka, a ja ne dam nego ga držim, sve misleći da ga možda grčevi muče. Na kraju je sve izbacio iz sebe, samo mu se slilo niz usta. Jeo je tek nakon sat vremena, mirno i normalno, nakon mirne, ugodne šetnje.
Ili pred san, on nervozan, a ja ga grlim i dojim u nadi da će zaspati. Na kraju mužu dosadilo, uzeo dijete, spustio ga u krevetić, malac zaspao nakon minutu-dvije, sretno i zadovoljno. Pametnije dijete od mene (a i MM
Hoću reći, možda i tebi dijete daje znakove koje ti ne vidiš... Ali ako si počela uživati u noćnom štipanju, zašto ne
Leonisa, to je ključ onoga što želim reći - znakovi koje nam dijete daje. Ako je tvoje dijete (a i vi s njom) zadovoljnije i smirenije s vama u krevetu, očito je TO ono što joj treba i što je povoljno za njezin san. U tom slučaju co-sleeping mi je sasvim prihvatljiv.
Ne spominji to!Ali ako si počela uživati u noćnom štipanju, zašto ne
Tako se uspavljuje, mjeseci su mi trebali da shvati da me ne štipka po vratu i ne navlači madeže i ostalo (to ju je smirivalo, a počela je to raditi još dok je dojila), Ali i sad to ponekad krene raditi...ali primijetim da se i sve češće sama zaustavi.
Ruke i noge stalno u pokretu. Sad je ponekad kad ležimo za uspavljivanje, ako je previše nemirna s njima, uzmem ruke u moju ruku i držim ih, s drugom rukom držim nogu...i to je smiri pa zaspe.
Inače, navečer nemamo problem s uspavljivanjem, to odradimo u 10-15 minuta. :ajddaseijapohvalim:
Ajme ne stižem vas čitati... a vjerujem da ste puno pametnog anapisale.
Moja lagano grebucka kad se uspavljuje.
eee to sto pises je ono sto ja pisem svo vrijeme. nauciti citati znakove djeteta, uspjeti ga shvatiti i prihvatiti i naci najoptimalnije rjesenje kad stavis "na papir" djetetove i svoje zahtjeve i prohtjeve, vase mogucnosti.
Joj tocno sam znala da ce se netko uhvariti za ono da te takva djeca traze.cijelu i u potpunosti. Mozda se ne znam najbolje izrazavati i stvarno mi se neda sad o tome razglabati, tko je shvatio sto mislim, shvatio je. Naravno da sva djeca traze mamu na taj nacin ali neka djeca iscrpe mslo vise ili eto ako je nekome tako lakse mozda sam razmazena pa mi je sve tesko.
Mamica nisam ja imala kome dati malu do 13 mjeseci. Jednostavno nemamo tu srecu da imamo bake i dede. Imamo jos na cuvanju i moju dementnu mamu, tako da nam nije lako. Nema smisla da sad ponovo opisujem kakva je J bila beba, ali bila je takva da sam se ja najbolje osjecala kad sam bila s njom i to je tako bilo i trebalo biti jer sam ja to tako osjecala, danas je sasvim drugacije. Svi mi imamo razlicite zivote i zivotne situacije i postpuamo prema njima. Da je moja mama zdrava sigurna sam da bih se puno ranije odvojila od J i bilo bi mi puno lakse jer bih od mame imala bezrezervnu podrsku i pomoc ali eto zivot joj je donio tu groznu bolest i iako je uvijek jedva cekala unuku sada ne moze uzivati u njoj a ni biti nama od pomoci.
Sto se tice zajednickog spavanja, prakticiramo ga i danas, ne zato jer to negdje pise nego zato jer i ja i Mm osjecamo da tako trebamo. Mozda to i nije dobro, mozda je, ne znamo, znam da ce kao i kod ostalih stvari doci trenutak kad cemo reci sad je dosta. Tako je bilo i s dojenjem, imala je 17 mjeseci kad sam ja rekla ne mogu vise i taj dan smo prestali dojiti, nisam se uopce mucila s griznjom savjesti, zapravo i kroz ovu temu sam shvatila da nemam problem s postavljanjem svojih granica jer ako ja nesto nevu, ne zelim ili ne mogu moze ona plakati do sutra. Zapravo je svaka odluka pa i to da se nisam odvojila od nje 13 mjeseci ( tu ne mislim da se nisam niti minute odvajala, nego na par sati) bila moja.
Meni je sasvim normalno ne odvajati se od djeteta prvu godinu, osim ako moraš. Ni čitala nisam te prve godine, a TV mi nije na pamet padala (doduše ne volim gledati, više sam knjiški tip). No, to mi se ne čini zahtjevnost, nego normalnost.
Evo ja samo u prolazu na kratko da pozdravim Zusku. Dragomije da si bolje!
Inače ja ko i Mitovski, još uvijek spavam sa malom iakojoj je 3 i pol iz istog razloga, osjećam da još tako trebam, a sad jel to dobro ili nije, tko će ga više znat, ja se bome više ne upuštam u takve rasprave
Sada si me podsjetila na jednu stvar, moja malena je, kao jako emotivno dijete, voljela izražavati ljubav prema nama, djedu, bakama.. i onda bi znala usred grljenja i ljubakanja od dragosti nas izlupati po licu ručicama. Ali to je užasno boljelo, baš kao šamari. Jednom kada više to nisam mogla izdržati, objasnila sam joj da to boli i da me mora polako dirati po licu. Od tada bi ona ukočila ruku i prstiće, skupila ih i skrooz laganim pokretima nas mazila po licu. Bilo je dirljivo i smiješno vidjeti koliko joj je samokontrole bilo potrebno dok je izražavala svoje emocije.
Što se tiče lamatanja nogama i rukama, skužila sam da to zna probuditi mog sina, zato ga povijam preko noći i odmah je san bolji i čvršći.
Općenito, sa kćerkom sam dobro čitala njezine znakove. Ona je se izvana ljudima činila kao totalno easy-to-handle dijete i često su mi znali ljudi reći "lako tebi s tako savršenim djetetom" u smislu kako je poslušna, mirna, dobra itd. A samo sam ja znala koliko je truda bilo uloženo u to - ona je bila zahtjevno dijete, ali smo znali pročitati njezine znakove i odabrati pravi pristup.
S druge strane, sa sinom totalno zakazujem na tom polju, ali on je srećom jedan totalno skulirani tip kojeg to puno ne tangira
Meni opet sasvim obratno, ne vidim nista normalno u tome, ali svatko ima svoje, netko se moze nositi s time, netko ne moze.
Mitovski, tvoj post necu niti komentirati jer se bojim da preosobno shvacas stvari, a ne zelim prepirku ili da se osjecas povrijedjeno s moje strane. NHF!
Ja osjećam isto kao ti. Nikad nisam ostavljala nijedno od svoje djece, a da nisam baš morala do godine dana i to mi je nekako prirodno. Nemam potrebe dok je dijete tako meni malo ići na kava, na frizure ili štoveć bez djeteta. I sad kad se meni moje treće čini posebnijim, zahtjevnijim i težim, a ja sam kao prava 100posto uživljena mama, pitam se(što sam već na jednoj drugoj temi pisala) je li s djetetom sve u redu. Ono, kako je moguće da me treće zdravo i krasno dijete tako poljulja? Griješim li? Treba li nam pomoć? Ima li dijete ipak kakvih poteškoća?
Potpis. Nije ni normalno ni nenormalno
Naravno, pod pretpostavkom da majka ne lumpa svaku noc do 4 ujutro pa spava do 12 h
Sto je lose i nenormalno u cinjenici da mama ide svaki tjedan na kavu dva sata ?
Ok, ja nisam nigdje isla :D no, ne vidim u tome nista lose. Kad je spavala, citala sam debele knjizurine, tj.ucila iz njih.
Sad kad pokusavam prebrojiti scoje "izostanke" kad mi je starija bila beba, dosla sam do broja 1. I to radi sprovoda u drugom gradu.
Evo, ja nisam, ali podrzavam sve odlaske na kave, frizure i teretane
Ma ja isto podržavam, ali eto dijelimo... Pa ja nisam i ne bih vjerojatno ni s četvrtim, a ovaj treći mi je svejedno najteži, a nisam stara, ni u klimakteriju, ni ne radim, ni muž me ne zlostavlja, pa što je?? Ima ipak nešto u kompatibilnosti majke i djeteta i u samom djetetu...
Ma i ja podržavam sve odlaske onoj kojoj to paše. Kad treba mira da se mami napune baterije, naravno da može ići. Tko bi rekao išta protiv.
Meni to nije trebalo, ali ja sam takva. Malenih bih mogla imati svake godine, meni nema ništa zahtjevno u bebi prvu godinu, ma ni prvih pet. Sa velikima je teško. Prezahtjevni su, svakom godinom sve više, ali ovo je tema o maleckim zahtjevnicima.
Nema apsolutno nista lose da majka koja zeli i moze ode i na kavu i gdje god hoce. Ja se nisam osjecala dobro i nisam se htjela prisiljavati u tih godinu dana je ostaviti na par sati. Mozda da je bila mirna beba koja bi budna gledala i promatrala, mozda bi i moji osjecaji bili drugaciji pa bih otisla.
a bome ne traže sva djeca mamu na jednak način
ako moje dijete plače kad nisam kraj nje u krevetu i sad sa 16 mjeseci
a nečije drugo voli mir i tišinu, spuštanje u krevetić bez puno dodira i mazukanja
e nije isto
i uopće nije stvar u pogledu na cijelu stvar, bar ne u potpunosti
slažem se da je puno i u mami
i tome kako ona doživljava neku situaciju - pa jednoj ista može izgledati ubitačno zahtjevno a drugoj podrazumijevajuće i normalno
ali nije svaki slučaj takav
stvarno postoje zahtjevnija djeca
pa i mama koja je smirena i iskusna može vidjeti razliku u odnosu na djecu s kojom joj je ipak bilo lakše
možemo sad 16 godina raspravljati što je nekome normalno a drugome nije, ljudi smo, različiti smo i to je ok.
jedino što je po meni bitno jest naći svoj put, onaj koji će biti najoptimalniji za to dijete i tu majku i tu obitelj
da nađu pristup koji će njima svima u globalu olakšati stvari
jer nešto to meni olakšava može nekoj drugoj mami izazvati čir na dvanaestercu ili obratno
i zato je dobro da pričamo i komentiramo, jer je sto glava pametnije i svako može izvući za sebe nešto korisno
da se nadovežem još na kavu - po meni ne da nije loše ići na kavu nego je i korisno
i meni treba
nakon iste se osjećam odlično
X!
Kad sam konačno navečer izašla van, imala je oko 19-20 mjeseci, drugi dan sam imala tri put više energije za nju.
Je. To sam uspješno odradila s drugim i trećim djetetom. S prvim sam htjela ja, ali nije on. Ali nije želio ni biti bez mene. To dijete je bilo vječito nezadovoljno t pa je prošlo sigurno mjesec-dva dok nismo skužili da mu bude previše podražaja ako dnevno odemo u dvije šetnje umjesto u jednu (a ja sam mama landralica). Da ako ne zaspe u npr. 7.05 neće spavat do 11 (nego će plakat). Da ako mu iz dojke krene malo slabiji let down ide višednevni štrajk. Ako mu fali sna možemo se pozdravit s budućim spavanjem cca dva tjedna (ovo je još uvijek na snazi). Kad je imao tri mjeseca zapisivala sam jedan dan njegovog spavanja, u komadu je to bili sedam minuta. Bila ja do njega ili ne, bila sisa u ustima ili ne.
Sve ga ne bi sprašila u krevetić da se dao
O itekako ima djece koja te iscijede, i ja nikakne mogu usporediti E. kojem nikakve taktike nisu palile s recimo T. koja je 100% orijentirana na mene, ali i uz svu tvrdoglavost i aktivnost bar je zadovoljna kad je na meni/sa mnom. Gledajući sa strane isto je prekrasno mirno dijete, ali kao što kaže mamica iza toga stoji veliki trud. Iza E
stoji barem duplo veći trud, a rezultat je na dane.
Veliki potpis na sve ovo pogotovo na prvi dio. I moram priznati da mi smeta što se kroz neke postove stalno provlači, pa čak i na nekim drugim temama onako fino upakirano da ne postoje zahtjevnija djeca, sva su jednako zahtjevna samo su mame različite i ne znaju prepoznati ili odgovoriti u određenom trenutku na djetetovu potrebu pa je zato dijete zahtjevno.
Samo ja znam kakva je beba bila moja J i je, stalno je plakala, čak i vrištala. Nema toga što nismo probali, vodili je doktoru od uzv mozga, vađenja krvi preko nekoliko puta, uzimanja urina nekoliko puta i ništa nismo uspjeli pronaći što se tiče toga. Ne znam što sam mogla više napraviti, dijete sito, premotano, nošeno i dalje plače, ne spava i želi biti 24 sata na rukama, kolica niti čuti, na ravnom tj. na krevetu niti čuti. Ne znam uopće kako je ona prohodala s obzirom da nam je stalno bila na rukama.
Ne mislim ja da je zahtjevno to što beba cica i ne spava i što je treba prematati i što si prvih godinu dana potpuno podređen djetetu, to nije zahtjevno to je normalno. Imala sam potrebu ovo napisati, jer imam osjećaj da su neke shvatile da neke od nas ovo smatraju zahtjevnim a to nije točno.
ja ne znam kako netko ne moze kuziti frazu da te dijete trazi 100%.
mislim, i djeca koja nisu zahtjevna imaju zahtjevnijih dana i manje zahtjevnijih dana.
to "trazenje" se odnosi na posvecenost. kad dijete "ne dopusta" majci/ocu da radi ili da je cak i mislima usredotoceno na nesto drugo osim na njega. onda kad ne mozes ni rucak skuhati ili otici na wc jer dijete sizi. jer MORAS biti s njime. pa cak ne pomaze ni da ga se nosa dok se nesto radi jer ono ne zeli biti ruksak.
i ima djece koja imaju takve dane, a ima djece kojima su svi dani takvi.
i da, djeca jaaaako osjecaju mamin nemir.
i cesto se zna zavrtiti onaj zacaran krug- zahtjevno dijete (makar i taj dan) nervozna mama jer nista ne uspjeva napraviti i ne uspjeva dijete smiriti, dijete jos nervoznije i samim time zahtjevnije. i oboje cekaj kraj dana u nadi da ce sutra biti bolje.
Hahaha, leonisa, čekanje kraja dana i vremena za večernju higijenu mi je bila svakodnevnica prve tri godine! S drugim i trećim djetetom je to bila tek povremena pojava.
Ja to prihvaćam kada je riječ o malenoj bebi koja ne razumije. Ali ne mogu shvatiti da od dvogodišnjaka koje je razvojno zdravo dijete ne možeš skuhati ručak i otići na wc, niti smiješ biti usredotočen na nešto drugo. Ja iz osobnog iskustva ZNAM da postoje zahtjevnija i manje zahtijevna djeca. Ali oba tipa djece zahtijevaju granice i odgoj. Ako se svaki dan neprestano vrti oko samo jednog člana obitelji i ne smije se raditi ništa drugo (ili se radi uz djetetove šize i drame), onda to po meni nije zdrava i normalna obiteljska situacija. Već sam napisala, ja bih se zajedno s djetetom uhvatila u koštac s problemom, postupno bih ga suočavala s takvim situacijama i učila bih ga da postoje i tuđe želje, potrebe, granice, što već, umjesto da mu podilazim i da činim sve da ga umirim. Ja stvarno ne mislim da su takva djeca sretna i zdravo privržena svojim roditeljima, niti mislim da su roditelji sretni s takvom situacijom. Takva situacija se treba mijenjati, a ne hraniti i podržavati popuštanjem pred djetetovim šizama i dramama. Da, imala sam takve situacije i ispočetka sam i ja podilazila, dok nisam shvatila da tako neće ići. Mislim da nitko ovdje ne dovodi u pitanje zahtjevnost djece (ja bih prije rekla karakter djece), nego način na koji se postavljamo u takvim situacijama.
pa zbog velikog raspona u dobi djece o kojoj pisemo nastalo je i mnogo nesporazuma na ovoj temi.
a o samoj dobi djeteta ovisi i pristup djetetu i/ili problemu, zar ne?
Posljednje uređivanje od leonisa : 15.08.2013. at 13:13
Naravno, ali čini mi se da je većina djece o kojoj se ovdje piše već u dobi kada imaju razvijeno razumijevanje govora i već im se mogu postavljati čvršće granice.
Rehab, potpis na zadnji post.
Jedino što kod neke djece to učenje trajeeee...
I mislim da je to ono što ih čini zahtjevnim, odnosno mi ih takvima doživljavamo. S nekim je lakše, s nekima teže, a s nekima uposliš sve pogone da bi ih stavio u red. I takve ja nazivam zahtjevna djeca
Huh, postaje vatreno
Da razjasnimo nešto, nigdje nisam napisala da NE postoje zahtjevnija djeca i manje zahtjevna djeca. Dapače, pa napisala sam jasno da su i moja djeca (bila) takva. Sa kćerkom sam prošla sve što vi ovdje navodite - i prvo pranje zubi u 2 popodne, nekupanje po dva-tri dana, i vrištanje u AS i kolicima, itd. I sve je zahtijevalo objašnjenje, najavu i čvrsti red i raspored. Imali smo i neprospavanih noći, pa evo i sin mi je sinoć lošije spavao i odmah sam umornija i nesposobnija. Dakle, zahtjevna djeca za mene nisu SF. Ali ne priznajem da se neka mama daje više od druge (to ovdje između nas, ne govorim o majkama koje zanemaruju i zlostavljaju svoju djecu). Ili da dijete od Mitovski treba svoju mamu više nego mene moj sin. Samo se dajemo na druge načine.
Na kraju krajeva, postoje i djeca sa raznim dijagnozama, štajaznam, poremećajima senzorne integracije, ADHD, to je već van kategorije (čini mi se, trampolina, da si spominjala da tvoj E ima neke dijagnoze?)
Ali kada govorimo o zdravoj djeci, zbog svog mišljenja nadrapat ću kao maria71 na temama o školi i AP-u, ali što mogu
1. Smatram da su u ovoj poplavi zahtjevne djece danas više problem roditelji (pogotovo majke) nego djeca. I ovdje ne govorim konkretno o vama, Mitovski, Zuska, jer vas niti ne poznajem i mogu zaključivati samo na temelju vaših postova, a znamo svi da se nekada ne izrazimo dobro i da pisanjem na forumu ne možemo dati dobar cjelokupan pogled na situaciju. Govorim na temelju onoga što vidim u životu, pa i u par meni izrazito bliskih i dragih ljudi iz obitelji s kojima često razgovaram o roditeljstvu i razmijenjujem mišljenja iskustva.
Mislim da u većini takvih situacija više majke trebaju i traže djecu nego djeca njih. Uzmimo na primjer i ta dugogodišnja dojenja (preko 2 god), iz onoga što sam ja mogla vidjeti, u pitanju je uvijek bila potreba majke, a ne djeteta. Zato se meni takve stvari i dijagnoze "zahtjevne djece" generalno ne sviđaju.
I tako ja svojoj dragoj osobi majci iz svoje obitelji koja ima djecu koja joj skaču po glavi i istjeravaju je iz kože da se to ne može gledati, koja ih doji godinama i godinama, ne da ih nikome osim jedva ćaći, a dotjerala je se do 40-ak kg na 170 i kusur centimetara, skoliozu, uništene zube, itd., kažem: "nemoj mi reći da zato što si se samouništila, ti voliš više svoju djecu i bolja si majka od mene". (Da ne bi bilo zabune, dovoljno smo bliske da tako otvoreno razgovaramo, i ja dobijem packe od nje jer ne dajem svojoj jadnoj djeci slatkiše i ne oblačim im pet slojeva odjeće na +40).
A ona meni krene objašnjavati kako su njena djeca izrazito osjećajna i straaašno njoj privržena i kako se boje biti bez nje. I sve to dok je dijete moli da ide kod mene doma, sa mnom. A ona me uvjerava da će se dijete bojati kada skuži da nje nema.
Isti obrazac ponašanja vidim kod još par osoba (jedinih uopće koje i poznajem u životu) sa takvom zahtjevnom djecom. Vjerojatno su te tri osobe koje poznajem premaleni uzorak za neko veće zaključivanje... Ali to je jedino što ja vidim i znam, jedino moje iskustvo s takvom djecom i roditeljima.
Sada pucajte i razapnite me, ali ja sam iz tog razloga jako skeptična prema stvarnim razlozima ponašanja takve djece.
I, kao što su neke forumašice napomenule, važan faktor je i dob djeteta. A ja, suprotno AP stavu, mislim da dijete može neke granice razumjeti već i prije godine dana. Konkretno, od dobi kada počinje puzati, odazivati se na svoje ime i izgovarati prve riječi. Sve do tada je strpljivi trud i rad s djecom, sistem pokušaja i pogrešaka, traženje i čitanje znakova - možda će ga smiriti ovo, možda će ga uspavati ono. U dobi od kada počinje razumijevati - granice, granice i granice.
Ja se slažem sa poslednjim postovima Rehab i Trampoline.
Onako generalno gledajući se slažem i sa Mamicom.
Jedino moram da primetim da se može dojiti i preko dve godine, pa i tandem preko dve godine, a da se ne dobije ni skolioza, niti bolesno izmršavi, niti unište zubi. I to je stvar postavljanja granica.
Ne bih se složila da je višegodišnje dojenje baš dobar primer za situaciju kada je nešto potrebnije majci nego detetu (moje mišljenje je pristrasno, ali ne mora značiti da je zato i netačno).
Takođe, to što neka majka ne "deli" lako dete sa rodbinom, možda govori i o nedostatku poverenja u rodbinu, ne o posesivnoj majci (Opet i ja ovde govorim o nekakvoj hipotetičkoj situaciji, pa donekle i o sopstvenoj, da ne bude da sudim nešto o Mamici. ) Ja bez dvoumljenja ostavim ćerku par sati kod njene drugarice. Ali još nije ostala nikad kod bake i dede bez mene-nažalost. Volela bih da je drugačije.
Hoću reći, slažem se da treba znati reći "dosta", kako je to Anemona i napisala. Samo se ne slažem da su dugo dojenje, zajedničko spavanje i nedavanje dece rodbini baš nedvosmisleno povezani sa nepostavljanjem granica.
Moje je dijete zahtjevnije i ja to znam bez obzira na skepticizam i nevjericu. Sa svoje 34 dovoljno sam sigurna u sebe da to mogu reci. Nisu meni zahtjevne potrebe moga dijetete, nikada nisu ni bile. Njezina zahtjevnost se mijenja kako ona odrasta i dobiva drugi oblik medjutim to sto je ona zahtjevna ne znaci da je nepristojna i da nema postavljene granice i da joj dozvoljavam da samnom manipulira, a ne taj film nece gledati. Medutim ono sto ce neko djete probaviti i prihvatiti nakon 10 puta moja ce nakon 50 puta i svaki put ce probati protestirati i 'pobijediti' ali nikada joj nismo popustili samo zato sto nam se neda slusati njeno plakanje a one koje imaju takvu djecu dobro znaju kako mozak zna zakuhati
Nije mi jasno što misliš pod ovim: Medutim ono sto ce neko djete probaviti i prihvatiti nakon 10 puta moja ce nakon 50 puta. Kako to misliš nakon 10 puta što nešto kažeš? Ako roditelj smatra da dijete nešto, bilo što, mora napraviti, nema tu 10 puta. Nema. Ili ćeš reći tako da te posluša na prvu, drugu, ako ne objasni da je to tako i nikako drugačije. Ili to što roditelj želi nije uopće bitno i roditelj to onako usput govori, reda radi.
A 50 puta! Ne, nije to u redu. Nikome ništa ne možeš reći 50 puta bez reakcije. Ako ta osoba kojoj se obraćaš čuje. Ili riječi nisu prave, ili ton, ili stav. To se ne zove zahtjevnost.
No, ja vjerujem da je ipak greška u pisanju. Ili brojanju.
Ih, pa kome se to ne dogadja. Kod svakoga je tako. Rode smo, nismo roboti
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
