 |
|||
Ajme Beti, joj neda mi se vise, ocito se ne znam izrazavati. Ne da ona nece to napraviti ali reakcije su burne. Kako god da napisem vidim da me se krivo shvati a i ja sama ne nalazim rijeci kako to objasniti najbolje.
Strasno je emotivno dijete i tesko se nosi sa emocijama ali uci polako, mi je ucimo.
Mitovski ja te kužim . Starijem sam mogla govoriti beskrajno mnogo puta bez reakcije , mlađa je sasvim druga priča . Ja sam ista. Postoje takva djeca ( istina moj ima opitljivih problema koji nemaju veze sa mojom dosljednoscu ili sa onim tko daje upute općenito ).
Posljednje uređivanje od sirius : 15.08.2013. at 20:47
Beti, ja ću ti probati objasniti.
Nisam sigurna da ću uspjeti, ali kužim mitovski skroz što priča (ovo u stvari potvrđuje njenu hipotezu da tko nema takvo dijete misli da su sva djeca zahtjevna, samo je reakcija roditelja neodgovarajuća).
Mislim da se ne radi o poslušnosti nego o probavljanju i prihvaćanju svijeta i nekih ajmo reći društvenih regula.
Mi smo recimo prilično brzo stigli do faze da me posluša na prvu, ali s druge strane je godinu dana probavljao da dan ne može svanuti prije nego što prođe noć. Nakon puuuuno objašnjavanja (astrologija, fizika pa i geometrija omg kad se sjetim), tješenja, razumijevanja, vikanja, bacanja na humor ti jednostavno nemaš više alata za pomoći djetetu koje je ljuto na noć (a puno je bio ljut). Većina djece će to nakon par dana i praćenja dnevnih ciklusa usvojiti dan-noć, odnosno ne usvojiti nego se pomiriti s tim da to nije u njegovoj domeni i da nema nikakvih sredstava da utječe na to. Tad je imao 3.5 godine.
Nemojte se hvatati za konkretni primjer i što je kako trebalo napraviti, navela sam ga samo da dočaram dokle to ide. A to je bila kap u moru.
mamica, nema nikakvu službenu dg, imamo samo sumnje jednog radnog terapeuta i defektologa, uz preporuku da je bolje ne čačkati po tome ako stvari idu na bolje. A zbilja idu, jer srećom odrastaju i puno više kuže a i bolje prihvaćaju svoju nemoć u dosta situacija koje bi ih prije skršile.
Ovo sve ja mogu kristalno jasno sagledati sada, dok smo bili u tome ništa mi nije bilo jasno, uglavnom sam reagirala nekad intuitivno nekad racionalno, nekad sam falila nekad pogodila. E. kao kruna svega ima jaaaako dobro pamćenje (pamti stvari, sitnice od prije 5 godina, sad ima 6.5) pa si još predbacuje neke krive reakcije u prošlosti. Mali moj analitičar i perfekcionist
Ja mislim da moja starija definitivno spadala (i jos uvijek spada) u ovu skupini, puno spomenutih detalja je bilo i kod nas... Samo ja je ne zovem zahtjevno nego intenzivno dijete. S mjesec dana smo joj dali karakterni nadimak i jos uvijek vazi (ali malo je ipak popustio intezitet
Uglavnom, da ne duljim pricu, nama je krenulo nabolje s cca 4 godine, a s tri i pol je bio vrhunac kad sam mislila da cu iskociti iz koze (ona, beba i ja same po cijeli dan, i ja se 95% vremena moram baviti njome i ona uz svu tu moju posvecenost na vrhuncu nezadovoljstva, ja luda ko puska a beba sretna s mrvicama moje paznje ali zato mjesto baby tv ima kazaliste u kuci svaki dan)
Sto se tice eventualnih "dijagnoza" rekla bih da dokle god u vrticu nema problema tu je pimarno u igri njihov karakter i inteligenicja, moja nikad nije imala problema u vrticu ali iak je isla u tri razlicita vrtica u svima je dobila isti nadimak kod teta
Treba probati sacuvati zivce, kod nas se definitivo vidi napredak s vremenom (raci i inteligencija prevladavaju nad emocijama) ali proces trajeeeeeee (npr s 4,5g je napokon pristala spavati u svom krevetu, ali i dalje me po noci ponekad doziva da lege pored nje - junioru prognoziram da ce s dvije godine zavrsiti u svom krevetu bez ikakve drame inspavati cijelu noc)
Cure, zvuči prilično naporno i iscrpljujuće, bez daljnjega ali mene zanima kako vam oni funkcioniraju s okolinom (vrtić, bake/dede, park, prijatelji, škola i sl.)? Jesu li jednako intenzivni kako kaže sillyme ili se postavljaju drugačije? Imam primjer iz vlastite okoline pa me zanima kako vaši?
J voli ici u vrtic, ali svako jutro se ukopa na vratima i teta mora doci po nju i kazu tete ona ujutro mora dobiti od nas samo svojih 5 minuta i poslije ide dalje najnormalnije. Mi smo htjeli i razgovarati s njom o tome ali tete kazu ne, to je njena potreba i mi cemo joj to dati.
Inace je uvijek hvale da pomaze tetama, da nikada ne udari niti vraca kad nju lupe ali bila su 2-3 slucaja kad se 'otela' kontroli i upozorile su nas, porazgovarali smo s njom i popravilo se.
Jos su nam u par navrata rekle da su primjetile da su joj zadaci koje rade s drugima nekada dosadni tj. da ih vec zna pa njoj zadaju teze zadatke i da je onda zadovoljna.
Sad preko ljeta su preselili i drugi vrtiv jer njihov ureduju i kako su njene tete na godisnjem to joj je jako tesko palo, tesko se privikava na druge tete i prvi puta se dogodilo da je govorila da ne zeli u vrtic.
U vrtiću je bilo svakako, ovisilo je o njegovoj samokontroli.
Ono što sam primjetila je da nije sa svim odraslima isti, ne traži od svakoga isto. Točnio zna koliko je tko u stanju dati, i nije zadovoljan ničim osim osobnog maksimuma. Nije bitno ako je nečiji skroman, bitno je da daje sve od sebe. Ovo je bilo intenzivno u periodu 2-5 godina, sad su stvari daleko drugačije.
U stvari tek sad vidim da je ovo skupina 1-3, trebala sam se u postovima ograničiti na tu dob, ja cijelo vrijeme pišem onako sveobuhvatno.
Da i ja sam tek sad vidjela da je 1-3, a trebao bi neko forum od 0-99 pa da pisemo i o zahtjevnim muzevima :D.
Trampolina kod nas je ista stvar s odraslima.
sillyme prvotno napisa
prvih par mjeseci njenog života svi smo je opisivali kao intenzivnu. Tad sam je i počela zvati giga jer su joj takve bile reakcije.
Tek kasnije sam skontala da postoji tema o zahtjevnoj djeci, kao i da Sears to zove "djeca s visokom razinom potreba" i vrlo precizno opisuje njihov karakter.
Enchi, zahtjevna je i s bakama i djedovima, ali se izvrsno slaže s njima. I jedni i drugi imaju još po jednog malog unuka i ona im je, kažu, od rođenja puno intenivnija.
S odraslima...uglavnom ih proučava, neke tjera od sebe (bude mi neugodno, ali mislim da to radi većina u toj dobi), no, postoje odrasli s kojima sklizne u prvoj sekundi upoznavanja i potpuno im se preda i traži isto od njih. To se događa rijetko, ali kad se dogodi, ostajem paf gledajući kako brzo, predano i s puno povjerenja gradi odnos. Nedavno nam je bila u gostima moja frendica iz Zg koja nam je zadnji put bila u siječnju i to je bila ljubav od prve sekunde njenog ulaska u stan, mi tri dana skoro nismo postojali za nju, samo ona. Nije ju puštala
Za 2 tjedna krećemo u jaslice pa ćemo vidjeti kako će to proći. Ne znam da li da krenemo s postepenim privikavanjem, da iz dana u dan povećavamo sate provedene u jaslicama, ili da primijenim doktrinu šoka, tipa, prvi dan do spavanja, a drugi dan odmah cijeli.
Prva opcija mi se čini ljudskija, ali imam osjećaj da bi njoj bila korisnija druga, samo mi je bad ako će ostali roditelji tamo biti, da joj ne bude bad što nas nema. Već neko vrijeme pričamo o vrtiću i ona zna da će tamo ići s ostalom djecom, da će biti tete, da će tamo spavati, jesti, igrati se, pjevati i plesati, bla, bla, a svaki put kad je pripremimo na nove situacije odreagira izvrsno.
jeste bili u igraonicama? nama je to pomoglo, otisli smo nekoliko puta prije adaptacije da vidi kako je to biti sa tetama.
jel imas mogucnost ne dati je odmah 2.9.?
puno je laksa adaptacija ako se ne adaptira 10 djece odjednom pa se tata moze vise posvetiti njoj.
Hvala na savjetima, da, u biti možemo razmisliti i o tome da ne ide odmah 2.9.
Malo čituckam jasličarske teme i pričam s iskusnijim mamama, imamo u planu prethodno upoznavanje sa zgradom i igralištem...ali da ne zachatavam ovu temu, budem se javila na zaduženi topic kad smislim okvirnu strategiju
i tata nije tata vec teta :D :tipfelericna:
jedan pogled s druge strane, dakle mm je predložio da odemo na jedan dan kod neke daljnje rodbine a oni imaju 6 godišnje dijete koje bih ja okarkterizirala kao nemoguće, netko drugi kao intenzivno ili zahtjevno ( ovo pišem fakat bez primisli, ja sam ipak old school roditelj ).
ja sam odbila, sa svoje 42 godine mi ne pada na pamet da trošim i minutu svog slobodnog vremena na neke odnose gdje mi dijete koje , ne ulazim zašto i ima li koje dijagnoze ili nema , skače po glavi a svoje vlastito frustiram.
dovoljno frustracija pokupi u školi .
Isse Trampolina, moram se uhvatiti za ovaj konkretan primjer, jerbo ovdje meni nije dijete zahtjevno, već ti malo pošandrcalaMi smo recimo prilično brzo stigli do faze da me posluša na prvu, ali s druge strane je godinu dana probavljao da dan ne može svanuti prije nego što prođe noć. Nakon puuuuno objašnjavanja (astrologija, fizika pa i geometrija omg kad se sjetim), tješenja, razumijevanja, vikanja, bacanja na humor ti jednostavno nemaš više alata za pomoći djetetu koje je ljuto na noć (a puno je bio ljut
Nemojte se hvatati za konkretni primjer i što je kako trebalo napraviti, navela sam ga samo da dočaram dokle to ide. A to je bila kap u moru.
rehab, djeca o kojima mi pričamo ne trzaju na "zato jer sam ja tako rekla" ili "to ti je tako". i ima djece koja, iako su mala, trebaju sistematizaciju i uzasno puno podataka.
I ja ću još jednom reći da da AP (ili kako god to nazivali) i permisivan odgoj nisu isto.
Da i nisu nepristojna, divlja ili zločesta, a bome ni nemoguća. Ja bih to radije opisala ovako u jednoj fazi razvoja za tu djecu nije dovoljan pritisak na gumb nego malo kompliciranija šifra. Lupanjem po gumbu koji ne radi se ne postiže ništa. Sa šifrom sve i to vrlo ugodno, samo je treba prokužiti, a to nije niš permisivno. Uvijek je bilo djece i ljudi uostalom kod kojih metode preko koljena mogu nanjeti veću štetu nego kod prosjeka, jel netko čitao Brezu :? Ni ja ne volim da me netko maltretira ni doma ni u gostima i ni sa kim ko me maltretira se uopće neću družiti, ali ako idem u goste prijateljima koji imaju dijete s posebnim potrebama, na to ću pripremiti i djecu i sebe i neću ići umorna i živčana, nego ću odvojiti neko vikend popodne da mogu opušteno biti na raspolaganju za isprekidane razgovore i slušanje. Meni su to dvije različite stvari.
nema posebne potrebe , neodojeno je i razmaženo. u mom svemiru.
primjer:- dođemo i sad prvo iz auta izađem ja pa mm pa mali i ona u plač, jer nije prvo izašao mali i njena mama kaže da opet svi uđemo u auto i izađemo kako ona hoće ????
ma da ne bi
Posljednje uređivanje od maria71 : 16.08.2013. at 18:15
Koliko sam ja puta rekla ' zato sto je tako i gotovo' ali ne pali, ona ce sto puta pitati a zasto, sve dok ne dobije njoj zadovoljavajuci odgovor.
Evo npr.
J: Mama kako se zove ona curica?
Ja: Ana
J: A zasto?
Ja: jer su joj roditelji dali takvo ime.
J: A zasto su joj dali?
Ja: jer im se svidjalo.
J: a zasto im se to svidalo.....
Itd..., uglavnom to ide i dalje i dalje i dalje i ne pomaze zato sto je to tako i zato sto se meni neda, jedino da joj zaljepim flaster na usta
Maria71 moram priznati da tvoj post ne kuzim a citala sam ga nekoliko puta da shvatim sto si htjela reci.
Dali smatras da su sva zahtjevna djeca ili nemoguca kako kazes i da skacu po glavama drugih? Dali si taj primjer koji si navela poistovjetila s djecom o kojoj pisemo na ovoj temi ili nesto drugo?
Mislim da su se ovdje pobrkale neke stvari jer to sto je djete zahtjevno ne znaci da je raspusteno, razulareno, nepristojno i da njegovi roditelji dopustaju da skace drugima po glavi.
Evo na nasem primjeru, J se jako lijepo ponasa u drustvu, zna sto je pristojno i prvi joj mi nebo dozvolili da nekome skace po glavi.
Pa tu je problem u roditelju koji ide linijom manjeg otpora.
Nikada nebih dozvolila da njezine zelje maltretiraju druge ili mene i mm-a. J. Isto ima neke svoje redosljede u glavi ali je ucimo da neke stvari mogu a neke ne mogu ali sigurno mece gledati taj film da svi ulazimo i izlazimo iz auta zbog nje.
ukratko postoje zahtjevna djeca ali postoje i zahtjevni odrasli , kao ja .
Ja ne kužim kakve veze ovaj primjer koji je navela maria71 ima s temom. A i najmanji problem je dijete sa svojom "željom". Djeca imaju pravo lupetati što oće, zato i jesu djeca, ali da mi je vidjeti tu frendicu koja bi me tako prošetala.
To je više za temu kako postaviti granice svojim prijateljicama. Ne znam ja otvoreno kažem da ja u tome neću sudjelovati i odem i pustim mamu da se gomba na miru sa svojim odgojem. KAd su spremni za druženje nek se jave. ALi ako znam da je neko dijete zahtjevno iz nekog konkretnog razloga, a roditelji obzirni i lijepo zamole za strpljenje dok oni nešto riješe, pa Bogu hvala, da ću pričekati da odrade tantrum ili pauzu ili što god.
A i u ovoj dobi 1-3 g meni nitko ne može ići na živce. To su bebe. Čak tamo negdje do pola srednje škole su mi djeca- djeca. Na živce mi počnu ići tek kad odrastu.
htjeli to priznati ili ne, djecu pokusavamo (mi, drustvo) ukalupiti, a neka se djeca "teze ukalupljuju".
Pa fala bogu.
Ovaj marijin primjer nije vezan uz temu o kojoj je rijec. Ovo je primjer jednog obicnog permisivnog odgoja.
Iskreno, nemam toga oko sebe. O tome sam samo citala
Joj, moja valjda vec godinu i pol ima epizode u kojima drami sto nismo usli ili izasli iz auta redosljedom koji je ona zamislila (je li prva ona ili brat), ali nismo nikad zbog toga se vratili u auto, niti zbog toga razbijam glavu kako cemo iduci put uci ili izaci. Ponovim da je ponekad prva ona, ponekad brat, ako ima neki konkretni razlog za redosljed joj objasnim a vrlo cesto joj napomenem da prestane bezveze dramiti... Ponekad cak i upali
Ja to pripisujem kombinaciji faktora da uvijek voli sefovati i organizirati stvari, drugo, uvijek pozorno prati da ne bi brat prosao bolje od nje (kombinacija osjecaja za pravednost i malo ljubomore) i trece ima zestoki natjecateljski duh da bude prva. Ali to je sve skupa nesto sto me ponekad nasmije, ponekad malo izivcira, a najcesce me uopce ne dira jer sam totalno oguglala
Pa šta ti misliš da sam ja godinu dana objašnjavala? Nisam luda
U dva dana su se sveli moji napori da objasnim da noć traje, a kad sam shvatila da ion to kuži ali se ne slaže s takvim poretkom prešla ja na druge stvari. Ali da, tješila sam dugo, kad god bi pop...o zbog toga.
I mi smo dugo bili bitku oko raznoraznih poredaka (čak nije trebao bit prvi nego je sve trebalo odgovarat redu u njegovoj glavi), ja sam izbjegavala to koliko god se dalo. Ne znam, brijanje na rituale mi je poprilično podsjećalo na elemente autizma pa sam valjda spontano bježala od njih.
Mislim da sam pisala već kako se pet puta vraćao uz stepenice jer nije potrefio dobru nogu. To je napravio jednom a da sam ga čekala. Kasnije više nisam.
Evo uz svo 'podilaženje' definitivno nije razmažen, dapače. A puno puta sa strane onome tko ga ne zna izgleda da je.
Ovo što kaže maria71 razumijem. Eto na žalost moj sin je taj koji je drugima nemoguć, pa nema baš prijatelja za igru. Jasno mi je da nikome ne mogu objašnjavati uzroke i posjedice, u društvu to ide ekspresno-jesi il nisi.Isse Trampolina, moram se uhvatiti za ovaj konkretan primjer, jerbo ovdje meni nije dijete zahtjevno, već ti malo pošandrcala
ovo o čemu maria piše isto se tako može promatrati i iz perspektive da je dijete zahtjevno jer mu roditelji to dozvoljavaju
meni osobno ne bi palo na pamet da izlazim iz auta po ičijem redosljedu - svog ili tuđeg djeteta ili nekog odraslog čovjeka
i ne, ne bi se družila s takvom djecom ni njihovim roditeljima
to mi je zapravo primjer pogubljenosti u odgoju, ljudi su izgubili kompas
vrlo je lako prijeći tu granicu i zamjeniti neke bitne stvari, zapravo mi je to na neki način i zlostavljanje ne samo ljudi oko sebe već i vlastitog djeteta
jer ga nisu naučili poštivanju tuđih granica, a dužni smo to kao roditelji učiniti; jednom će to umjesto nas učiniti netko drugi, ko zna na kakav način
e sad, neko dijete će poslušati, neko će pitati jednom zašto je to tako i prihvatiti odgovor, neko će pitati 116 puta
ali je na roditelju da ga nauči prihvatiti da je tako
i izdržati pitanja, podpitanja, negodovanje, plač, izljeve bijesa
moja mlađa ne voli vožnju i ne voli sjedalicu ali je zbog toga ne vadim iz iste
kad idemo na put pripremim se, znam otprilike što nas čeka ali je ne vadim u vožnji van i točka
koji put zna biti stresno stvarno ali to je tako i gotovo, već ide na bolje što je starija
Koliko sam ja puta rekla ' zato sto je tako i gotovo' ali ne pali, ona ce sto puta pitati a zasto, sve dok ne dobije njoj zadovoljavajuci odgovor.
Evo npr.
J: Mama kako se zove ona curica?
Ja: Ana
J: A zasto?
Ja: jer su joj roditelji dali takvo ime.
J: A zasto su joj dali?
Ja: jer im se svidjalo.
J: a zasto im se to svidalo.....
Itd..., uglavnom to ide i dalje i dalje i dalje i ne pomaze zato sto je to tako i zato sto se meni neda, jedino da joj zaljepim flaster na usta
Meni je ovo normalno za tu dob, a i moj sin to radi. Nisam mislila na razgovore ovakve vrste, niti općenito na propitkivanja i objašnjavanja, nego na cendrajuće kmezave razgovore kakve smo ja i moj sin vodili baš oko tog Trampolininog primjera dana i noći. Dakle, kada ja kažem da idemo u kuću jer je noć, a on cendra i kmeza zašto je noć, nije noć nego je dan, on ne želi da je sada noć i slično. Tu nema pomoći nego presjeći. Kada krenu ta besmislena "zašto" pitanja iz tvog primjera, okrenem situaciju i počnem njega gnjaviti s takvim pitanjima, pa sve završi smijehom. Ali, u tome ne vidim apsolutno ništa zahtjevno, već uobičajeno za tu dob.
X
p.s. i da se zna, lajkala sam Pikulu, dvaput
Rehab, imamo slične reakcije
Flopice, potpis na cijeli post.
Poanta cijele moje tirade na ovoj temi je da je roditelj dužan izdržati svih 116 puta i redovito stavljati granice.
Ono što mene beskrajno živcira je konstantnopreispitivanje i testiranje tih granica, mrzim se vraćati unatrag (u narodu bi rekli 'dišpetožesto dite'). Ali to je u stvari moj problem.
Još me nešto zanima, kako reagirate kad netko odgovoran za dijete ne zna postaviti (i doslijedno braniti
Pa ih dijete vrti li vrti, a oni šize i šize pa vrijeđaju, lupaju.
Ja jesam u takvim situacijama razgovarala s djetetom (u smislu pozivanja na red) ali nije bilo nekih dramatičnih preokreta. Da se opet ne uhvatite na ovo 'razgovarala' bilo je tu svakakvih pokušaja s moje strane, ispucala sam cijeli arsenal osim udarca (i to mi je jedna misterija-nisam ih nikad udarila a jedino mene slušaju)
Na koji način ste djecu naučili na 'poštivanje autoriteta'? Jer meni to ne uspjeva nikako ako je autoritet 'autoritet'.
Moram priznati da mi to područje malo klizi iz ruku, zanimalo bi me čuti tuđa mišljenja.
Mi smo imali probleme u vrtiću koji su se odnosili na nepoštivanje pravila ponašanja. On nikada nije tukao drugu djecu, razbijao, uništavao, psovao i slično. Ali, npr., svi peru ruke, on neće da ih opere. Djeca spavaju, on ih budi da se igraju s njim. Itd. Odgajateljicama sam dala odriješene ruke da ga slobodno sankcioniraju svaki put kad je to potrebno, i dogovorile smo se da će meni prijaviti neslušanje i nepoštivanje. S njim sam razgovarala i objasnila mu da ih mora slušati kao što mene sluša - to, naravno, nije upalilo. Zato sam morala poduzeti oštrije mjere. Svaki put kad bi došao s prijekorima iz vrtića, nije mogao kući dobiti omiljenu igračku za igranje, nije smio gledati najdraži crtić i slično. Istovremeno, odgajateljice su mu svaki dan posvećivale barem 10-ak min 1 na 1, jer su vidjele da mu je to potrebno. Uspješno smo riješili problem. Bakama, djedovima, tetkama i sl sam prepustila da sami grade svoj autoritet, jer mi se događalo da ga brane kada ga ja sankcioniram zbog nečega što je učinio u njihovoj kući i slično. Zato sam pustila i rekla : vaša kuća, vaša pravila. Brzo im se popeo na glavu i već smo sada u fazi da mu ni oni ne dopuštaju sve, i da polako postavljaju svoj autoritet. Ja moram reći da često to građenje autoriteta nije ni do tebe, ni do djeteta, nego do osobe koja bi trebala biti autoritet. Moj sin istinski poštuje jedinu odgajateljicu u vrtiću koja ne odstupa od pravila i granica, a istovremeno mu daje mnogo ljubavi, pažnje i, koliko god može, vremena. Isto je i sa članovima obitelji. Ako neka osoba nije u stanju izgraditi svoj autoritet pred djetetom, teško ćeš postići da on tu osobu osjeća i poštuje kao autoritet (jer ona to i nije).
Nije me bilo dugo na ovoj temi, jer sam kao i sa nocnim budjenjima shvatila da se problem mnogo lakse podnosi kad se o njemu manje razmislja. Dok sam padala na nos od nespavanja najteze mi je bilo upravo onih dana kad sam mislila da ja mogu nesto da promenim, pa citaj ovo, citaj ono.. broji koliko se budio i slicno. A danju isto. Kad sam se nekako pomirila sa tim i prestala da razmisljam o tome da imam zahtevno dete, sve je nekako krenulo lakse. I ne primetim kako vreme prolazi, on raste...Mislim da definitivno treba slusati svoj instinkt, koncentrisati se na dan, trenutak i uzivati u detetu i zajednickim trenucima ne trazeci konstantno resenje problema, jer ono ce tako pre i da dodje
Ovo je definitivno ono sto i mom detetu prija. Mislim da su to jednostavno deca koja stalno traze neke podrazaje i promena im uvek prija. Mi smo se isto tokom leta nauzivali, isli na more, pa kod jedne bake, kod druge... a on sve vreme kao drugo dete. Moje dete je bar takvo da stalno trazi nesto novo i dani kad je u nekoj kolotecini i rutini ubrzo od njega stvore malog divljaka
Isto oli da cuje detaljno objasnjenje za sve sto mu je zabranjeno, ali nema pravila - nekad i posle x objasnjenja uradi isto i posle kad ga izgrdis sam izrecituje zasto se to ne sme. I dalje zna jako burno da negoduje, lupa glavom o pod i baca se kad nije po njegovom.
Nocu je poceo da spava, ali mi nismo. Ovo zato sto se sve vreme krece dok spava, vrti, puzi, okrece... AKo spavas sa njim, ne mozes - ubi te nogama, izgura te, budi. Ako ne spavas sa njim spadne sa kreveta :/ Ogradica nikakva ne pomaze jer je u stanju da se popne na nju pa padne sa jos vece visine... E, po tom pitanju ne znam sta raditi. Naspavacemo se valjda, jednom.
ma da - roditelji.. kad nemate takvo dete
ja imam. njemu je bitno, bitno, prebitno da sve ide dogovorenim redom ili redom koji je zamislio. ucimo lagano, vrlo lagano da moze i drugacije.
ali nece biti preko noci. ni preko godine
nema veze s tim da neko njemu ispunjava takvu vrstu zelja (nit se polomim da ispunim, nit cu namerno da kontriram, ako je rekao na vreme, i nikog takav zahtev ne maltretira ispunicemo), nego s licnoscu.
au, tek sad sam procitala da odrasli traze da se radi tako kako dete hoce! uh, to mi je skroz pogresno!
Na preskok sam iščitala temu i sve mi se čini da smo mi debelo u ovoj kategoriji. Rodio se sa jasnim stavom, valjda o svemu. Ne voli i nije volio kolica, AS, hranilicu, baby gym, viper, cicu. Kad je budan ne miruje, sve ga zanima, u svemu vidi podražaj. Cijeli dan na rukama, usmjerava. Poprilično iscrpljujuće. Prvih 5 mjeseci se pak nije dao dizati na ruke. Želio je ležati na kauču i pozorno pratio program koji bi mu članovi obitelji morali priređivati. Maše, istodobno pjeva, divi se ptici u letu, nogom hvata nešto treće, lako ga je bilo što naučiti pa čak i kad podcijenim da bi nešto upamtio. Zna što hoće, upre prstom i jasan je u svakom pogledu. Jako je emotivan, osjetljiv, hm, možda i naporan i iziskuje jako puno energije i valjda ima sreću da je produkt pedagoških djelatnika ili je to na nesreću, pokazat će se sa vremenom (npr. uvrijedi se ako nekome maše a ta mu osoba ne odzdravi ili ga ne pozdravi dovoljno srdačno). Oboje imamo godina u radu sa djecom i često se znamo našaliti da promatranje njega zna umoriti. Kad je budan traži svaku našu sekundu. I sama sam spadala u ovu kategoriju (ma koliko se ne volimo kategorizirati), ali i sami moji roditelji kažu da nisu mogli vjerovati da od zahtjevne djece postoje još zahtjevnija.
Vidim da se javljaju i roditelji nezahtjevne djece s mišlju da se ovdje dolazi hvaliti o podvizima svoje djece. Meni je bitno pravilno postupiti u odgoju djeteta ovakvog kakvo je. Možda neka djeca lakše neke stvari svladavaju ali ih je teže odgajati - pa se dođe na isto. Ne znam, učit ćemo od njega, učit će od nas. Uglavnom, očekujete upite kako budemo rasli.
Moj mali ima 18 mj i neurorizicno je dijete, ima poremecaj paznje i kasni malo u razvoju, vježbamo kod defektologa i tak uglavnom on je Ko zvrk al doslovno Ko zvrk, sad je tu, sad je tamo, sad je jedna igračka u ruci pol sekunde, pa onda opet druga.... Sve ga zanima ali strašno strašno kratko... Uglavnom, sad smo došli do faze kad mu nesto nije po volji i nesto mu nedamo on jednostavno legne na pod!!! I to mi radi i vani, u dvorištu.... Kako to riješiti? Ignorirati ili ? Stariji sin mi to nikad nije radio. A i ne mogu ga bas ignorirati ako glavom leži na asfaltu koji ga pika. Koma. Danas je to prvi put napravio kad je htio dirat kisne gliste a ja mu nisam dala. Legao na pod. Uzas. Do sad je znao sjesti, a sad legne...
Dobro si prošla... Moj stariji je lupao glavom o pod! I da - ignoriraj!
strAh me da se ne ozljedi ak ignoriram. i glavom je lupao o pod , neki dan....
kod takvih teskih emocionalnih ispada kao prvo trebas klinca osigurati da se ne ozljedi. idealno bibilo preusmjeriti paznj prije nego sto dodje do incidentaaloncica
ako vec krene scena trebas ga dobiti da sto prije pocne disati jer time preusmjeravas paznju
ja sam radila tako sto sam mu davala popiti vode. dio riditleja radi na puhanje balona od sapunice. nosis non stop sa sobom vodu odnosno tu bocicu sa smjesom za puhanje balona od sapunice
sad vec godinu u pol sebastina je ulovio foru sa puhanjem pravih balona (ude to u skoli) i bijes i frustraciju upuse u balon. onda se sa tim balonom mogu igrati jer je ljutnja bezveze, mozes pustiti balon da odleti i ispuse tu ljutnju mozes balon probusti i mozes ga odnijeti kuci ali ga tad moras i ukrasiti
kad pocne hiperaktivno ventilirati jer se prepunio informacijama onda nam pomaze joint compression tehnika, radim samo ramena i glavu.bilo kad bilo gdje. nakon toga je mir oko sat i pol
A zašto mu jednostavno nisi dala da dira kišne gliste?
Ovo je i meni prvo palo na pamet, ali ok, može biti neki drugi primjer npr. dijete želi dirati nešto stvarno opasno.
stray cat, interesantno mi je ovo s disanjem, nisam nikad čula, a to mi je automatska reakcija kad je dijete "izvan sebe" (od najranije dobi).
Npr. nešto ga jako boli (ozljeda) pa plače, ja ga smirujem i govorim mu kako da diše, onda on mene oponaša u disanju i vrlo brzo se smiri.
To je sistem doslovno mu govorim: smiri se, polako,... udahni, izdahni,... i onda počnem i ja tako na glas disati, on me imitira i to je to.
Posljednje uređivanje od Anemona : 13.09.2013. at 09:40
Pa znaš da u američkim filmovima uvijek dišu u
Inače u toj ranoj dobi, meni nekako nije bila opcija pusti ga da urliče, ili da udara glavom o pod,... uvijek sam nastojala preusmjeriti pažnju na nešto što ga inače zanima.
Npr. avioni na nebu, kesteni u travi, mačka, pas,....
sad sam procitala sto je napisano...
isprike zboge pomjesanih slova, pisem na laptopu prepunom mrvica i borim se sa rasporedom slova jer ne gledam...
Mjehurići su super fora.
I meni se sviđa ta priča sa mjehurićima.
Također bih pustila da dira kišne gliste. Baš smo i mi ovih dana puževe doticali.
Može i preporuka neke smislene literature, ako to postoji. Malo mi je pomogla knjiga Zahtjevna djeca, doduše koncentrirala sam se na našu preosjetljivu skupinu. Naravno da osjećam grižnju jer sam mrtva od umora već na pola dana.
I da, Peterlin, ako se sjećam dobro, ti imaš jednog osjetljivka ili netko drugi? Malo me zanima ta osjetljivost na podražaje, a sa druge strane stalna potreba da podražaji postoje. Zbunjena sam.
Ja sam ignorisala lupanje glavom o pod. I sada mislim da se ne secam kad je zadnji put to radio.
Nikakvo preusmeravanje paznje nije palilo jer to je znalo da pedje u takav tantrum da ne vidi, ne cuje, ne konstatuje nista oko sebe. Cak zaboravi i sta je ono prvobitno sto je hteo, prosto udje u histericno stanje. Veoma cesto je lupao glavom o pod, ali ako zaboli zaplace pa prekine, cak sam ga ulovila da se bas onako stedi, ne udara jako, a pogledne gledam li ja i hocu li odreagovati. Izdrzala sam da i ta faza prodje. Mislim da je detetu tada upravo i cilj da roditelj odreaguje.
Stoga, kako god to kome delovalo moja taktika koja je upalila je ignorisanje kad smo kod kuce i fizicki odnosenje deteta kuci kad smo negde i pricanje, pricanje ... do besvesti kada se smiri.
Meni ove dvije rečenice daju naslutiti da možda imaš prestroga pravila - ispričavam se ako griješim. Ja bih mu na tvom mjestu zabranila ono što je opasno po zdravlje i život, a ostalo bih pustila. U prijevodu, pustila bih ga i da leži na asfaltu koji ga pika i da dira kišne gliste. Ako ga asfalt pika - neka sam primijeti da mu je neugodno, da mu smeta, i neka odluči ustati. Ako voli ležati na asfaltu, očito je da mu takav podražaj odgovara. Neka dira i kišne gliste, samo pazi da ih ne potrga ili slično. Djeca su u ovoj dobi prepuna znatiželje, sve hoće istražiti i iskusiti, a istodobno se približavaju negativističkoj fazi kada počinju osjećati svoju zasebnost spram roditelja i bore se za svoj identitet. Pusti ga da istražuje i pusti ga da sam donosi svoje male sitne odluke tipa hoće li ležati na neugodnom asfaltu ili će ustati. Uštedjet ćeš si puno živaca.
Mi smo jučer proveli popodne na dvorištu, u pospremanju, pa mi nije bila non stop 100% na oku.
I u jednom trenu dotrči "mami, mami, mami..." stisne se uz mene, pokazuje kažiprst... što je bilo? Nemam pojma. Zagrlimo se malo, pomazimo i sve ok... krenem gledati što je bilo.... i skužm puža golača na ogradi od gredice. Možda je to? Pokažem joj ga, ona ne želi bliže... ok, njega je dotaknula, zato frka...pa joj se nije svidio osjećaj (inače ne voli dirati ili jesti ništa gnjecavo). Kasnije ja nađem kišne gliste ispod jedne tegle. Zovem ju da ih pogleda. Pričamo o njima, hoćeš ih dirati, pitam. Ne.
Hoću reći, mi smo ti koji ih trebamo i pustiti da istražuju svijet i upoznavati s njim... i nema tabua, osim u opasnosti, a tad to treba izričito naglasiti.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
