Mi smo imali probleme u vrtiću koji su se odnosili na nepoštivanje pravila ponašanja. On nikada nije tukao drugu djecu, razbijao, uništavao, psovao i slično. Ali, npr., svi peru ruke, on neće da ih opere. Djeca spavaju, on ih budi da se igraju s njim. Itd. Odgajateljicama sam dala odriješene ruke da ga slobodno sankcioniraju svaki put kad je to potrebno, i dogovorile smo se da će meni prijaviti neslušanje i nepoštivanje. S njim sam razgovarala i objasnila mu da ih mora slušati kao što mene sluša - to, naravno, nije upalilo. Zato sam morala poduzeti oštrije mjere. Svaki put kad bi došao s prijekorima iz vrtića, nije mogao kući dobiti omiljenu igračku za igranje, nije smio gledati najdraži crtić i slično. Istovremeno, odgajateljice su mu svaki dan posvećivale barem 10-ak min 1 na 1, jer su vidjele da mu je to potrebno. Uspješno smo riješili problem. Bakama, djedovima, tetkama i sl sam prepustila da sami grade svoj autoritet, jer mi se događalo da ga brane kada ga ja sankcioniram zbog nečega što je učinio u njihovoj kući i slično. Zato sam pustila i rekla : vaša kuća, vaša pravila. Brzo im se popeo na glavu i već smo sada u fazi da mu ni oni ne dopuštaju sve, i da polako postavljaju svoj autoritet. Ja moram reći da često to građenje autoriteta nije ni do tebe, ni do djeteta, nego do osobe koja bi trebala biti autoritet. Moj sin istinski poštuje jedinu odgajateljicu u vrtiću koja ne odstupa od pravila i granica, a istovremeno mu daje mnogo ljubavi, pažnje i, koliko god može, vremena. Isto je i sa članovima obitelji. Ako neka osoba nije u stanju izgraditi svoj autoritet pred djetetom, teško ćeš postići da on tu osobu osjeća i poštuje kao autoritet (jer ona to i nije).