Nije lako emocionalno ne primati urlike djeteta, meni je trebalo ohoho vremenaa dok sam to naučila. Ova maslina me sjetila na E. i usisavač, 13 mjeseci (znam točno jer smo tad selili). Svaki put kad ga izvadim, E. urla. K'o da ga kolju. Upaljen ili ugašen, E. urla. Nikakvo odvlačenje pažnjene pali (i inače nam je ta tehnika rijetko prolazila). Nakon 15 dana terora dođe vrijeme da promijenim vrećicu. Otvorim usisavač, E. šuti. Zatvorim ga, urla. Da ne duljim priču, nakon još par dana (dok mi je došlo iz gu.ice u glavu, jel) počnem objašnjavati kako funkcionira usisavač. Obitelj me proglašava ludom. E. me nagrađuje najširim osmjehom ikad, u stilu konačno!

Htjedoh reći, objašnjavanje je dobro ako djetetu treba (i može ga razumjeti). Menije to bio put do mira u kući, ali da je naporno-je.

Ali s druge strane je i sklisko, lako dovede do uloge roditelja zabavljača. Što na žalost skužiš tek kad se dogodi pa ispravljaš krive Drine. Javim se za koju godinu jesam li uspjela