Objašnjavam u jednoj rečenici. Iz perspektive osobe koja je godinama motrila roditelje meni je frustrirajuće ako dijete baulja po kući, vani, gdjegod i naravno pipka sve što treba i ne treba, a mi samo govorimo ne, nemoj, ne može. Onda mi je nekako instinktivno da barem to ne ili ne može uklopim u jednu rečenicu mirnog i izričitog tona. To vidim puno bolje prolazi nego samo to ne.

casa, apricot - naravno da želim da je zadovoljan, kao svaki roditelj, ali eto, nije uvijek to u mojoj moći i postajem toga svjesna. Ali evo, primjer od prije sat vremena - prolazimo u blizini parka, on ga detektira i pokazujem prstom da želi tamo. Kažem ne možemo, sve je mokro, a i moramo kući. Slijedi uvrijeđeni plač i onda mi je nekako za moje istrošene živce lakše i logično ako ga zagrlim i kažem da putem možemo gledati galebe. I onda on krikče ko oni, maše rukama kao ptica i eto zabave. Nekako ja to ne vidim kao nešto gdje bi dijete moglo i s više godina osjećati da ga smatram blesavim i naivnim. Ne znam.
cvijeta73 - inače je jako veselo dijete (one bebe koje se grohotom smiju), ali uz tu intenzivnost i zahtjevnost cendravost, a po novom plakanje zaista je ubitačno za živce. Slažem se, preispitujem se previše, upala sam u vlastitu emotivnu zamku, jer se dajem, a on kmeči. Opsjednut je biljem, zna gdje je maslina, gdje bobica, gdje cvijet. To mu je specijalnost.
leonisa - čini mi se da ću ipak morati ranije sprovesti tu ideju vrtića, baš zbog toga. Kad i ako nam odnos počne klimati.
Zuska - hvala, to je to. Jako slična djeca, jako.