Nisam čitala sve postove, nemam snage ni vremena, ali došla sam se tu izjadati pa kud puklo jer bojim se da bi se moje jadanje moglo okrenuti protiv mene, naime grižnja savjesti me ubija. Osjećam se kao zadnja najzadnija najgora mater na svijetu. Koja uopće ne zna kako sa svojim djetetom.
Ona ima 3,9 godina.
Nas dvije smo 1 na 1 većinu vremena. Tuje i tata, ali tata je onako, u prolazu...nažalost, nema s njom roditelj-dijete odnos, nego on je čovjek, a ona pijavica kojoj on sve dozvoljava i kad mu je dosta, ode piti kavu i nema ga...ja ostajem s njom.
Ona je inteligentno dijete, društveno, zaigrano, veselo, ali, eh...dolazimodo onoga ali, ona je - kako da seizrazim, pomalo divlja. Neobuzdana.
Voli crtati, učiti slovaa i brojeve, voli sjediti samnom i učiti, sve što ima veze sa školom koja ju fascinira, to radi.
Pokušali smo s vrtićem - propalo.
Pokušali smo sa sportićima - neće.
Zbor - neće.
Ritmika - neće.
Ona ne želi uopće ništa osim solo čitati i pisati.
I ok.
Ali, kad nama netko dođe, npr. evo, jučer mi je bila frendica s malom. Moje dijete se pretvori u razulareno, divlje, neposlušno i cendravo čudovište. Mala od frendice sjedi na podu i čita, a moja se baca preko kauča, dere se, skače, ne možeš razgovarati od nje. I nije to samo kad netko dođe. Kad odemo u ZOO ili negdje, njenom durenju na moje NE nema kraja. Kao da je u pubertetu.
Kaže mi:"Makni te svoje zmazane ruke od mene. Ne diraj me!"
Na svako moje NE ja dobijem polu-histeričnu scenu. Ne tučem ju. Ne stavljam je u kut. Ne davim ju monolozima o njenom ponašanju.
Kažem joj da je neposlušna i da ja volim nju, beskrajno, ali ne injeno ponašanje. Njeno ponašanje me čini tužnom.
Njeni ispadi, njene scene, njene histerije ako nešto nije po njenom su već stvarno zamorne. Da ne pričam o neposluhu. Neće da mi da ruku, neće da vozi bicikl polako negokao majmun trčim za njom, kad smo u gradu samo se mene čuje kako vičem "ne ovo, ne ono". I onda, kad vidi da je prekardašila uporno ponavlja "oprosti, mama, neću više..." Ali to njeno oprosti nema nikakvu težinu kad za 5 minuta napravi istu stvar.
Ona je već dovoljno velika da može shvatiti.
A ja očito nemam pojma kako više s njom baratati.
Kazne ne pale, tipa da ode u svoju sobu. jer, kad ode, svakih 5 sekundi me pita može li van i to uz scene plača i urlanja...ona se sva zaceni od suza...
sve sam zbrda-zdola napisala...imam osjećaj da sam u svim koracima, od samoga starta sve kiksala, sve samkrivo napravila, sve moje odgojne metode su smeće i ja sam totalni promašaj...da sam se drugačije postavljala,ona bi bila drugačija. Ovako, osjećam kolutanje očima kad odemo u dućan, a ona pogasi sva svjetla i to jojje superb zabavno unatoč svim prethodnim objašnjenjima da se to ne smije raditi.
Osjećam zgražanje drugih kad ju pokušavam uloviti dok trči po cesti da ne izleti pod auto.
Crvenim se kad mi dođe rodbina s malom djecom koja su mirnai sjede po 2-3 sata na istom mjestu i igraju se, a moja M. kao uragan nosi sve pred sobom.
Osjećam se kao totalni promašaj...
Pa sad, ako mi i vi ovdje kažete da jesam, onda sve nek ide vrit...