Boogie woogie prvo moram reći da ova tema uopće nije strašna za mlade mame. Ova tema samo pokazuje da ima zahtjevnije djece, djece koja pokušavaju srušiti svaku granicu svaki put, koja su svakodnevno na velikim emocionalnim usponima i padovima preko nekoliko puta, na kraju krajeva djece kojoj je teško sa samom sobom.
Inače u javnosti uvijek čitamo, pogotovo od poznatih roditelja kako su njihova djeca divna, bebe koje cicaju bez problema, spavaju, smješkaju se, veselog su karaktera i onda dobiješ dijete koje je sve samo ne to i prvo se ti počneš osjećati kao loš roditelj.

Reći ću u svoje ime, ali vjerujem da vrijedi za veliku večinu na ovoj temi. Sva ta pitanja koja si ti nama postavila, vjeruj mi da sam ih ja sebi postavila mali milijun puta. Prvo smo MM i ja krenuli od sebe, zapitali se milijun puta gdje griješimo i što krivo radimo iako smo uvijek osjećali da nismo mi ti koji su glavni 'krivci' za to. Naravno da smo griješili i da griješimo kao i roditelji manje zahtjevne djece.
Kad smo konačno došli kod psihologa s Janom na pitanje zašto smo došli ja sam rekla jer ne znamo kako, jer smo došli do zida, došli smo po savjet kako dalje? Ispostavilo se da je onaj moj osjećaj da ipak postoji neki 'problem' ispravan. Psiholog mi je pomogao da bolje razumijem svoje dijete, da razumijem zašto se tako ponaša i dao mi je savjet kako s takvim djetetom.
Kažeš da nikada ne upireš prstom u dijete nego u roditelje. E, pa vidiš i to je jako ružno jer ne treba ni u jedne upirati prstom. Nikada ne znaš što se iza toga krije i koja je pozadina cijele priče.