Popi, da li si ikada čula za riječ: NE! Strogo, odlučno NE!

Djeca se odgajaju tako da postanu samostalna, sigurna u sebe, da znaju granice, i da se, naravno, bore protiv istih. Ali, jedno jako važno : ali . TI moraš odrediti granice. Nitko to ne može učiniti umjesto tebe.

Tvoje dijete ima već 17 mjeseci u kojima joj nisi ti ( i njen tata) postavila granice. Kako ćeš sada to okrenuti, ne znam. No, moraš sama odlučiti gdje ćeš povući crtu. Da li će to biti kod penjanja na TV, kod kreme ili kod špageta u ponoć, nebitno je. Bitno je da ono što odlučiš bude dobro i za tebe i za tvoje dijete.

Neće hranu, pa nedaj joj. Ili joj daj nešto drugo. Ili, ako smatraš da nije gladna, odite u šetnju, pa će možda onda jesti.
Ja sam odlučila da hrana nije mjesto ni za borbu, ni za određivanje granica. Uvijek su mogli birati hranu, u okviru onoga što ja znam da je dobro za njih. A mogu i reći da neće, Imaju sva prava na to, jer i ja mogu reći da nešto ili ništa neću. No, to je moja odluka, ne odlučujemo svi isto.

A ovo da bi pobjegla i hodala u tišini, nije ništa ni malo čudno. Malo je mama koje to ne požele ( i ostvare, kad-tad ) Dobro, ne možeš ostaviti bebu, ali i kad narastu su, često, nemogući, pogotovo kad ih je dvoje ili više. Lupiš vratima izvana i neka gospoda djeca sami sebi nađu granicu.

Uglavnom, ako si osoba koja i inače popušta i blaga si, a imaš dijete koje itekako zna koliko te može motati oko malog prsta, bit će ti teže nego mamama koje su odlučnije. Srećom, pa i mame rastu skupa sa svojom djecom i nauče reći NE i DOSTA. Jasno, glasno i odlučno. Ili potraže pomoć stručnih ljudi.