Zahtjevna djeca

[Kaae]

Daj i sa mnom podijeli.

Mislim, moj od 4.5 godine je takav, npr. s oblacenjem.

Veseli se sto ide nekamo, ali nikako da krene(mo). Ako, kao kaznu, odlucim da ne idemo, opet iz toga ne nauci nista jer, izgleda, u dubini duse mu je zapravo svejedno. U vrticu obozava biti na igralistu i svaki dan izlaze dvaput. Zimi uvijek izadje zadnji, nekad toliko kasno da mu jedva ostane nesto vremena za igru. Zasto? A ono, sjedi na podu i gleda u skijaske hlace i buce. Ili je ljut sto je, zbog izlaska van (sto zeli), mora ostaviti nesto drugo.

[Jurana]

Daj i sa mnom podijeli.

Mislim, moj od 4.5 godine je takav, npr. s oblacenjem.

Veseli se sto ide nekamo, ali nikako da krene(mo). Ako, kao kaznu, odlucim da ne idemo, opet iz toga ne nauci nista jer, izgleda, u dubini duse mu je zapravo svejedno. U vrticu obozava biti na igralistu i svaki dan izlaze dvaput. Zimi uvijek izadje zadnji, nekad toliko kasno da mu jedva ostane nesto vremena za igru. Zasto? A ono, sjedi na podu i gleda u skijaske hlace i buce. Ili je ljut sto je, zbog izlaska van (sto zeli), mora ostaviti nesto drugo.

Moj je takav bio do otprilike osme godine. Razlog je u tome što je preosjetljiv i ne voli nikakvu promjenu pa ni na bolje. Nije mu bilo svejedno hoćemo li ići, bilo mu je jako stalo, ali nije si mogao pomoći. To je dio senzoričke priče.
Ne sjećam se što je pomagalo jer sam sve fore zaboravila kad je to prerastao - ponavljam, s 8 ili 9 godina.
Jedino se sjećam da bih se naoružala strpljenjem i orijentirala se na to da sebe smirim, a ne da njega ubrzavam.

[mitovski]

Moj je takav bio do otprilike osme godine. Razlog je u tome što je preosjetljiv i ne voli nikakvu promjenu pa ni na bolje. Nije mu bilo svejedno hoćemo li ići, bilo mu je jako stalo, ali nije si mogao pomoći. To je dio senzoričke priče.
Ne sjećam se što je pomagalo jer sam sve fore zaboravila kad je to prerastao - ponavljam, s 8 ili 9 godina.
Jedino se sjećam da bih se naoružala strpljenjem i orijentirala se na to da sebe smirim, a ne da njega ubrzavam.

X samo što kod nas još nije prestalo iako je sad sa 7g puuuuunooo bolje nego što je bilo.

Ona i dan danas oplače puno situacija. Npr. idemo negdje gdje jako želi ići ali se treba duže voziti pa krene plakati jer se treba duže voziti, pa je nervozna, pa će biti gladna i žedna (da netko sluša sa strane mislio bi da joj ne damo piti i jesti). Kad se vraćamo od nekuda gdje je njoj bilo lijepo krene plakati jer iako joj je bilo lijepo nije možda bi bilo bolje da je bila kući i nešto radila što je ona zamislila. Vječno nezadovoljno dijete. I tako u bezbroj situacija dnevno.

Kako raste tih je situacija puno manje, nekada ima razdoblja kad ih skoro uopće nema a onda kao npr. zadnjih mjesec dana bude žestoko, a negdje do 5-te godine je bilo neizdrživo.
Trebalo je puuuno živaca, puno udah-izdah situacija, nekada sam se znala zatvoriti u kupaonu od muke samo da dođem k sebi i resetiram se. Kad nisam ja mogla maknula bih se pa je preuzimao MM, kad nije on mogao preuzimala bih ja.

Nije bilo lako, bilo je i situacija pucanja s kojima se ne ponosimo ali imati dijete ovakvog karaktera nije lako, potroši te i to jako. Neke stvari bih odradila drugačije, definitivno bih se manje žderala i grizla da smo za sve mi krivi i da smo neuspješni roditelji.
Nama je puno pomgao odlazak kod psihologa i kad bi mislili da ne možemo dalje razgovor s psihologom bi mi dao vjetar u leđa i napunio me novom snagom. Netko može i bez toga mi nismo ni znali ni mogli.