Zahtjevna djeca

[lavko]

Kaae ti mene uvijek dobro zbalansiraš, curiknem se malo. Ja stvarno nemam predodžbu što druga djeca rade budući sam do djeteta viđala istu samo u časopisima i priznajem da dio mene teži uvijek nekoj krutoj strukturi, vučem na to da bude po špagi, ali sam debelo svjesna toga i trudim se ne raditi to. ALI. Ali ona stvarno je uporno dijete...jedan "ne" ko nijedan, a milijun "ne" možda nešto naprave. Nije to samo jedna situacija. Večeras je gnječila kolače na tanjuru i bacala komadiće u čašu soka. Po ne znam koji out kažem "s hranom se ne igra, hrana se jede, blabla". Mirno kažem. Ona ne reagira. Maknem je. Maknem čašu. Gotova rasprava. Ali nekad tu počine dreka. Pa se borimo..kužim ja da je to dječje al da barem nekad treba manje tog ispiranja mozga.

[Bubilo Bubich]

Kaae ti mene uvijek dobro zbalansiraš, curiknem se malo. Ja stvarno nemam predodžbu što druga djeca rade budući sam do djeteta viđala istu samo u časopisima i priznajem da dio mene teži uvijek nekoj krutoj strukturi, vučem na to da bude po špagi, ali sam debelo svjesna toga i trudim se ne raditi to. ALI. Ali ona stvarno je uporno dijete...jedan "ne" ko nijedan, a milijun "ne" možda nešto naprave. Nije to samo jedna situacija. Večeras je gnječila kolače na tanjuru i bacala komadiće u čašu soka. Po ne znam koji out kažem "s hranom se ne igra, hrana se jede, blabla". Mirno kažem. Ona ne reagira. Maknem je. Maknem čašu. Gotova rasprava. Ali nekad tu počine dreka. Pa se borimo..kužim ja da je to dječje al da barem nekad treba manje tog ispiranja mozga.

Evo malo kako izgleda moj dan s mojim malim čudovištem koje je nedavno napunilo 4 godine. Od jucer samo par najupecatljivijih crtica...
- jede borovnice... Ja odem na wc, ona je u medjuvremenu sama iz frizidera uzela mlijeko, natocila ga u dvije case i u svaku ubacila borovnice. Objasnjava mi da su to borovnice s mlijekom.
- uzme čašu soka i izadje na balkon. U to ubaci 2 nenapuhana balona, uzme slamku, pa slamkom i balonima "pere" svoj biciklic

Danas ujutro dižem roletu...
Balkon je pun mrava koji plaze po biciklicu (tko mi kriv kad sam blesava to sinoc sve ostavila vani). Dam njoj da jede voce (borovnice i trešnje) i gleda crtic, ja cistim balkon.
Vratim se unutra, ona je napravila "voćnu salatu". U voce je ulila vodu i komadice kupusa koji si je uzela iz frizidera i natrgala unutra. Objasnjava mi kako sad unutra treba dodati jos kakao i staviti to na vatru da se skuha. Dok ja objasnjavam "ne moze" ona ne sluša i ne ferma pol posto, i vec je izvukla lonac u koji je to sve pretocila, i vuče stolicu do kuhinje da si dohvati kakao. Uzmem joj lonac, skinem ju sa stolice i objasnjavam smireno da su borovnice i tresnje jako skupe, i ako ih nece jesti da ih ne moze ni kuhati s kupusom i kakaom jer to nije fino, to nitko nece pojesti, morat cu baciti, bla bla bla... Ona vristi iz sveg glasa i penje se natrag na stolicu da dohvati kakao. Skinem ju dolje, ona dalje vristi, vratim stolicu do stola, ona ju ponovo vuce, natezemo se oko stolice, ona naravno vristi cijelo vrijeme, tesko glasno kenjkanje... Ja i dalje smireno objasnjavam da ne zelim da kuha voce s kakaom i kupusom... Ne prestaje vristat.
Odvedem ju piskit, na wc-u jos malo vristi, al se smiri, umijem ju i pustim joj pjesmicu...

Radimo nesto ok bez svadje i nereda. Vjerojatno oko 11 minuta. Onda mora skuhati "juhicu od cokolade". Nisam ni trepnula ni stigla reci "ne", ili barem "čekaj", vec je dovukla stolicu i vadi kakao. Juha od cokolade se sastoji od vode, kakaa i mlijeka, pa joj dam (to ce netko vec popiti). Na kraju "trebam jos nesto dodati". Duboko uzdahnem i nadam se da nece biti nesto nespojivo nakon cega pocinje vristanje... "Trebam med za juhicu, tata jako voli med". Nakon mjesanja sastojaka to mora u pecnicu. Sama pali lampicu sto sam ju naucila jer je prije znala sama i na 200 okrenuti, sad je "sretna" samo da se upali lampica, prolazi i bez grijanja. Odlazi raditi nesto drugo. Ja smjesu stavim u frizider da se ne baci...

Neko vrijeme radimo nesto uredno i smireno... A onda, valjda 7 minuta kasnije, kaže... "Dodaj mi moj čarobni štapić. Trebam i šljokice".
Dodam i naivno odem na wc. Izadjem...

Ona je u kuhinji na stolici, u loncic je ulila vodu i izlila sljokice. Ok. Podnosljivo. Treba joj za čaroliju. Sekundu kasnije vadi ulje "Treeeeebaaaaa miiii jooš i to". Shit. Ok, vidjela je to na znanstvenom pikniku, bas su mijesali ulje i sljokice. Odlucim joj dozvoliti jer sam mislila da ce samo mijesati, ali ona u to uvali carobni stapic i pocne mlatit tim. Zaustavim ju da radi nered i da ne moze s time prskati okolo, maknem ju da pocistim stetu. Ona zacudo ne vristi. Minutu kasnije shvatim i zasto. Uzela je jednu od biljeznica za crtanje i maze stapicem po njoj - to je njezina knjiga carolija.

Mogla bih do sutra .
Trenutno ima cajanku s igrackama. S pravim namirnicama naravno. Pitaju me frendice zar nema djecju kuhinju. Naravno da ima. Al to je za amatere .

Danas je jos dobar dan jer sam smirena , i imam vremena... Al kad nemam ni vremena ni strpljenja, i samo joj nista ne dam, ona samo vristi cijeli dan. Sto joj vise zabranjujem to ima sve groznije reakcije, baca stvari, prevrce stolice, udara me, vristi, vristi i vristi. A ima neisrcpne ideje. Ovo su samo primjeri s kuhinjom. Mogla bih nabrojati jos 50 primjera u kupaonici ili na balkonu kad se igra s vodom, ili sam pokusala posaditi 3 tegle cvijeca, s koliko je to tek smeca i ciscenja zavrsilo... (Da, vani je lakse, al trenutno ima kozice. Da, ni vani ne prolazi bez problema, bacanja, nece u auto i sl.... Lakse je samo sto vecinom ne moram cistiti poslije nje, al je teze "jer me svi gledaju").

Deda ju rijetko cuva, izbjegavam ako nije bas nuzno, a svaki put kad ju vraca slusam njegove ljute ispade "nemoguca je, neposlusna uzasno, zlocesta je, nista ne slusa, moras nesto napraviti s njom, bas je neodgojena...". Ja samo klimam i kazem "aha". Sto drugo da mu kazem?

Oduvijek je takva. Ne sjecam se da smo se ikada ista dogovorile bez prethodnog vristanja i bacanja po podu. (I da, ako je nekome palo na pamet da ju lupim po guzici, ne ne bi ja nikad, to rezultira samo takvim udaranjem s njezine strane).
S vremenom sam naucila... Smireno i smireno. Kad je najgore, ne popustaj, kad tad ce stati vristat. Kad nije strasno, pusti ju, ocito joj treba da se izrazi. I kuzi se kad radi nesto jer "se kreativno igra". Kad je "namjerno zlocesta". Diši, usmjeravaj, diši, usmjeravaj, svaki 17. put nešto i prihvati. Tesko je, stvarno tesko. Al sto cu sad nego ju voljet takvu kakva je .

[Peterlin]

Kaae ti mene uvijek dobro zbalansiraš, curiknem se malo. Ja stvarno nemam predodžbu što druga djeca rade budući sam do djeteta viđala istu samo u časopisima i priznajem da dio mene teži uvijek nekoj krutoj strukturi, vučem na to da bude po špagi, ali sam debelo svjesna toga i trudim se ne raditi to. ALI. Ali ona stvarno je uporno dijete...jedan "ne" ko nijedan, a milijun "ne" možda nešto naprave. Nije to samo jedna situacija. Večeras je gnječila kolače na tanjuru i bacala komadiće u čašu soka. Po ne znam koji out kažem "s hranom se ne igra, hrana se jede, blabla". Mirno kažem. Ona ne reagira. Maknem je. Maknem čašu. Gotova rasprava. Ali nekad tu počine dreka. Pa se borimo..kužim ja da je to dječje al da barem nekad treba manje tog ispiranja mozga.

To što TU počinje dreka više nije TVOJ problem nego njezin. Ti si svoju granicu postavila. Ona ju može prihvatiti mirno ili uz deračinu, ali granica je postavljena. Nema odstupanja. Jer ako te pridobije (u ovoj dobi) da popuštaš na deračinu, uskoro će ti plesati flamenco po tjemenu. Tja, možda to i radi.

Ja nisam reagirala. Ako sam znala da je moj mlađi nahranjen, napojen i suhe guzice, da ga ništa ne boli - mogao je drečati po svojoj volji. A ja bih uzela starijega i otišli bi raditi nešto zanimljivo. U roku minute mlađi bi se resetirao i dokasao za nama. Možeš taktiku nazvati "okretanje guzice", "okretanje leđa" ili slično, ali radi se o jednostavnom triku - skretanju pažnje na nešto drugo. Na lukav način: ti se deri, a ja odoh raditi nešto drugo.

Da se razumijemo - to nije isto kao kad puštaš bebu od 3 mjeseca da se isplače i to mi je neprihvatljivo, ali da me ucjenjuje dvo- ili trogodišnjak također mi je neprihvatljivo. Reda mora biti. Ponekad je teško, ali brate, ne možeš im dozvoliti da npr. na igralištu drugoj djeci istresaju pijesak na glavu. Ne jednom sam otišla doma (skupa s njima) i brzo su skužili što NE radimo. Nisam bila mekana glede u svezi pranja ruku ili kose - ako ti nije po volji, to ne znači da sad nećemo rezati nokte/ prati glavu/ prati ruke... Možeš birati da li ćemo to napraviti lijepo, u miru i na brzinu ili uz deraču. Ja te NE ČUJEM... A kad skuže da nas njihovo histerično urlikanje ne pogađa, brzo i prestanu.

Moj stariji nije to radio (on se derao kao beba jer je imao grčeve - poslije rijetko) ali mlađi....ufff.... taj je nakon godinu i pol pokazao svoj zahtjevan karakter. ALIIII to je karakter kao moj, da budemo do kraja jasni. Pa sam to peglala tako da sam "popravljala sebe". I bilo je djelotvorno. Morala sam se 100 puta dnevno podsjetiti "JA sam roditelj, JA sam odgovorna, JA odlučujem..." I birala sam bitke. Ako neće plavu majicu nego bijelu -baš me briga, ali ako neće šešir na plaži - ne idemo na plažu. Eto. Život je natezanje. Sad imam tinejdžere i nije drugačije, samo su se promijenile situacije oko kojih se natežemo, hehehe...