Da Mima, najbolje je kad je ful zaposlena
. Nema biskvita i palačinki koje nije zamutila sa mnom. Jako puno obroka koji se spremaju stoji kraj mene na stolici u kuhinji... Naravno, svemu mora dodati svoj touch, neki sastojak i sl.
Nisam htjela, ali ajde, zapravo me bas zanima, kako se to postave granice takvom djetetu i sto to uopce znači? Dovesti ga u stanje da mu nikad bas nikad ne padne nesto takvo napamet?
Osim izljeva ljutnje i bijesa kad nas tuče i baca stvari (a dijete valjda ima pravo na izrazavanje emocija, ili?), ona rijetko ponavlja stvari koje smo joj objasnili da nisu ok...
- jednom je vodenim bojama obojala stolicu na kojoj sjedi, kad je bila gotova s papirom
- jednom je posarala madrac flomasterom
- jednom je izvukla žig iz moje torbe i požigala plahtu
- jednom je namazala pola kreme na svoje noge (ne na namjestaj
)
- nastavi niz...
Nece ona opet izvuci gumu iz balkonskih vrata, nesto drugo ce smisliti. Doduse kuharski recepti su nepresusan izvor ideja, al nece stavljat kupus i kakao u voce, sjetit ce se nesto drugo.
I sad opet... Sto tocno znaci takvom djetetu postaviti granice? Reći mu da nikad ne smije dotaknuti niti jednu stvar (iz kuhinje, kupaonice i sl.) koja nije njegova igracka? Reći mu da nikad ništa ne smije pipnuti bez pitanja? Reći mu da nikad ne smije prići vodi? Kao da joj milijun puta dnevno ne kažem da me pita kad nešto želi da se dogovorimo. Kao da me posluša dok vec nije napravila pa "trpi posljedice", unaprijed ne pita nidta. Sto da radim? Osim da "ubijembogaunjoj" batinama, sto necu, a i cisto sumnjam da bi nesto zdravo time postigla, ne vidim nacina nego da i dalje milion puta dnevno objasnjavam, pa dok ne udje nesto u tu malu glavu. Ili što, da joj utjeram strah u kosti da joj nista vise ne pada napamet? Pa isto mi se čini da nismo više u stoljeću u kojem se to radilo i da to može dobro završiti.
Eto, rekla sam da se neću objašnjavat i da ne tražim savjete, al ipak me zanima
.
Bubilo Bubich prvotno napisa
Da Mima, najbolje je kad je ful zaposlena
Odgovori s citatom