Izljevi bijesa i bacanje stvari prolaze. Moje starije dijete ima cetiri i pol godine i dva dana i vec dugo nije bacio nista. Ponekad se razljuti, vikne, ali u principu prilicno dobro zna identificirati osjecaje, odnosno izvor frustracije i, u vecini slucajeva, moze se smiriti za koju minutu. Prije pola godine, bila sam vise nego uvjerena da nema sansi da se izvucemo iz te situacije bez strucne pomoci, za sve redom, no izgleda da smo svi vise-manje ok. Ispalo je na kraju da je, uz karakter (a vjerujem da karakter igra ogromnu ulogu u cijeloj prici), trebalo proci XY vremena da poslozi u maloj glavi cinjenicu da je dobio sestru i da sestra ostaje. Koliko smo mu tu direktno pomogli, ne znam. Odmogli, cini mi se, nismo bas nesto previse.

Sad testira neke nove granice i neka nova pravila. Najnovija fora mu je da pisha po vrtickom igralistu. Zna da ne se to ne smije, stoicki odradi gubitak privilegija (da ne kazem kazne jer ne koriste te rijeci u vrticu) i opet napravi sranje. Proci ce i to.

Inace i on stavlja voce u mlijeko, muesle u vodu, sunku u peanut butter. I dok pojede to sto si je pripremio, briga me. Jedina poruka je da se stvari/hrana/sto god ne unistavaju. Ponekad nesto unisti, ali valjda se na greskama uci. Kad ce, ako ne sad.


(Sad valjda zvucim kao da sam skroz kul. Nisam. Izludjuje me on i dalje, on i off. Ali ne dam se. )