Nikome nije cilj slomiti dijete. Stavr je u tome da ja osobno ne želim u kući malog hahara koje će negativno utjecati na cijelu obiteljsku dinamiku. Ne znam jesi li svjesna, ali takvo dijete ne utječe samo na roditelje, nego i na braću i na sestre. Ja sam sa svojom kćerkom bila došla do toga da bi joj braća samo pokunjeno predala igračke i odmaknula se, iako im nikada nisam govorila da joj trebaju popuštati. Čak su i oni osjećali da je ona ta koja kontrolira svaku situaciju. Ja si to nisam mogla dopustiti, da nam se cijeli dan vrti oko njenih hirova i da svi strepimo od njene reakcije ako učinimo nešto što njoj nije po volji.Mima prvotno napisa
I za to nije bila kriva ona, nego mi. Nismo se nosili s njenim karakterom kako smo trebali i dobili smo to što smo dobili. Nije mi žao niti jednog njenog odlaska u sobu i niti jedne njene suze, jer sada imam dijete koje je i dalje zahtjevno, traži svu našu pažnju, ispituje granice, ali zna dokle može ići. Gdje god da dođem s njom (vrtić, liječnik, park, crkva..), ne moram više brinuti hoće li doći do nekog ispada, nego imam odgojeno dijete uz sebe. Odgojeno,a ne slomljeno.
 |
|||
Odgovori s citatom