 |
|||
Moja velika bila je prvi put s 4,8 g. testirana kod psihologa. Razgovori sa psihologom preventivno i "na suho" bez da je vidio dijete ne pomažu puno.
Ako su opisana ponašanja ovako jako učestala, onda bih rekla da će psiholog - objektivan promatrač nakon testiranja djeteta pomoći.
Nisam uhvatila koliko godina ima najstarije dijete, ali sigurno nije ni za njega dobro da gleda ovakav model (ne)rješavanja problema.
Moj ide na psiholosku procjenu s 3god i 4mj radi nekih stvari, pa su iz vrtica to savjetovali da vidimo jel sve ok.
Nikada nisu bili dugo u sobi, 15ak minuta najviše. Sada je dovoljno da spomenem sobu i odmah se resetiraju. Ne znam jesam li se dobro izrazila, meni nije cilj kazniti dijete. Cilj je maknuti ga sa svjetla pozornice. Uvijek sam ih poslala u sobu sa jasnom porukom da ako misle divljati, neka idu u svoju sobu i divljaju. Ostali ukućani to ne moraju gledati ni trpjeti. Brzo su naučili da mogu vikati, svađati se, protestirati, micati granice, ali ne dozvoljavam urlanje, udaranje, bacanje i obijest.vertex prvotno napisa
Moj stariji cudno reagira na temperaturu, postane totalno fokusiran i ispaljuje cudne mudrosti.
U jednoj epizodi bolesti dok je bio cc 8 godina je izvalio. " Ja jako volim sto vi meni postavljate dobre granice."
To je dijete koje cesto izgleda da uopce ne poznaje pojam granice, a ne da su mu one jasne. Ali ocitio jesu. Samo sto ih ima potrebu stalno rušiti.
Tako da se nadam da ispod svog tog kaosa vazne vrijednosti ostaju za odraslu dob. Mozda cemo onad vidjet potpuno rezultate svog odgoja. Sada se cesto dogada da izgleda kao da su ga vukovi u svojoj jazbini odgajali.
Najstariji je 7 godina. A on me i tješi jer je bio sličan (doduše u manjoj mjeri) s 3 i 4 godine, pa je prošlo, danas je krasan. A opet, nije bilo tako burno s njim. Budemo vidjeli. Odvest cu je negdje na testiranje/procjenu.
sretno Bubilo!
E, a ja sam svoju djecu mogla poslati u sobu jedino tako da ih nasilu uguram, onako kao neku morsku neman iz crtića, i zaključam. Ali smo našli druge načine. Nema recepata. Vi ste vidjeli u čemu je vaša greška (kao što smo i mi vidjeli neke naše). Bubilo možda ima iste, ili slične greške, a možda i nema. Možda se radi o nečem drugom.
Mi smo bili kod psihologice i rekla nam je da ne inzistiramo na puno pravila ako to stvara preveliki otpor, mislim da je bilo maksimalno 5 i to koja su nam jako bitna. I stavila je veliki fokus na naš odnos, da ne dopustimo da se naš odnos pretvori u konstantnu borbu, da je bolje kod nekih stvari popustiti, da je dugoročno bolje (u našem slučaju je bilo riječ i o vježbanju grafomotorike pred školu, na čemu je logopedica inzistirala, a on je imao užasan otpor i natezali smo se svaki dan).
Neke scene koje ovdje čitam su mi ko precrtane, ma malo mi je lakše čim otvorim neki ovakav topicSad sa 7 god je puuuno bolje, ja iz svog iskustva mogu reći da mi nikakve "metode" nisu pomogle (a probala sam sve), već je valjda trebao proći te neke faze...nemam pojma. I dalje je zaguljen, osebujan, drugačiji, u nekim stvarima nedokazan...ali takav je i takav će uvijek biti.
E, baš to. Nisam zaključavala ali sam stajala ispred vrata i vukla kvaku dok je on mahnito lupao, plakao, i pokušavao izaći. Ma stvarno se osjećaš ko kreten.
Inače nisam mislila javljati se na ovu temu jer mi je, u usporedbi s vašom djecom, moje turbo nezahtjevno i lako odgojivo, ali moram komentirati ovo sa zatvaranjem u sobu. Kod nas imamo obrnutu situaciju - kod sličnih situacija on bi se zatvorio u sobu i nije htio izaći ni kad bi ljutnja prošla i napetost popustila. I sad je sklon kažnjavati samog sebe sličnim metodama (sam sebe isključuje, kritizira i sl.). Ali on spada u drugu kategoriju djece, onu koja nisu zahtjevna prema roditeljima, nego su zahtjevni sami sebiI imam osjećaj da će njemu u životu biti teže nego onoj djeci koja se zubima i noktima bore za sebe i svoje pravo, iako je meni kao roditelju s njim relativno lako...
I ja bi potražila pomoć, ali ne samo za dijete, nego i za sebe da naučim reagirati na pedagoški prihvaćen način i da se zbiližim s djetetom ponovo i da se znam nosit s određenim fazama roditeljstva kao takvim. Ovdje ne smislim direktno na tebe nego općenito.
Sretno!
Posljednje uređivanje od annie84 : 07.06.2017. at 14:42
"Lili moja, ti meni naravno nećeš vjerovati, da ja 2 do 10 x u danu (ovisi kakav je dan) napravim nesto sto nije za ovaj forum jer ce mi ju socijalna sluzba i pravobraniteljica za djecu odvest... Al cu ipak napisati. Nakon svakog udarca i/ili namjernog prosipanja, bacanja i unistavanja pretvaram se u nesto sto stariji zove "mama čudovište". Ne kleknem nego ju zgrabim i odnesem u spavacu. Tamo ju drzim za ramena i urlam toliko da me cuju sigurno 3 ulice dalje. Urlam tonom kojem bi ljudi urlali na cesti na neke vozače bemvea da ih se ne boje. Urlam i urlam manijakalno. (Ko što bi sad urlala na ženu ispred rodilista koja je sjela kraj mene i zapalila cigaretu i puse mi u nos). To nije hladan pogled, to je "ubit ću te" pogled. To nije odlucan ton, to je manijakalan ton. Ako sam baš izvan sebe, još ju i tresem za ramena. A ponekad ju pri donošenju u spavaću i bijesno bacim na krevet. (A sad molim vas, nemojte me prijaviti). Ona me se u tim trenucima boji, stvarno boji. Onda joj kazem da je u kazni i da se smiri i smije izaci van iz sobe kad se smiri i nabroji do tri. Izadjem i zatvorim vrata. Mali (da, ona je srednja) mi kaže "Grozna si prema njoj". Ja ga pitam je l smije to raditi, pa ne smije, ali si svejedno grozna.
Ona za to vrijeme u spavacoj obicno porazbaca krevetninu i ves na pod pa zaradi jos jednom istu scenu.
Ili lupa nogama po vratima i glasa se ko životinja.
U djecju je u tim trenucima nikad ne pustam, ne bi te igracke vise nitko nikad pospremio i sastavio.
I pazi sad, nista, ali bas nista ne garantira da ona to nece ponoviti za x minuta. Bas nista. Stovise, ponovit ce. I kazem, nema veze s mojim trenutnim stanjem ili umorom, tako je vise manje otkad nije beba.
Mozda ju trebam odvesti na testiranje, al pricekat cu jos do 5. godine pa cemo vidjeti. "
2-10 puta u danu takva scena meni zvuči prestrašno,stvari su ti davno izmakle kontroli.
Svakak potraži stručnu pomoć djeteta i sebe radi ( i sina radi koji te opominje da si pregruba).
Posljednje uređivanje od miffy34 : 07.06.2017. at 14:42
Tanja, ovakvog sina i ja imam i nije lako, nimalo. Bas mi je tesko gledati kako sam sebe (prestrogo) kaznjava i kako ima lose misljenje o sebi. Kod njega je to u tolikoj mjeri izrazeno da smo potrazili pomoc. Ide na bolje, ali puzevim korakom. Jedan korak naprijed, dva natrag.
A ovakvo dijete kakvo ima Bubilo je bila moja najstarija, iako je bila nesto manje nabrijana. Do 4. godine nije fermala zivu silu, a onda se pocela malo smirivati, ali je i dalje ostala vrlo prgava i neposlusna. No, takvo ponasanje je bilo rezervirano samo za ukucane; u vrticu i skoli se nitko nije zalio na nju. MM i ja smo bili na rubu snaga, ali smo dosljedno branili granice koje smo joj postavili. I stalno smo imali osjecaj da se nikud ne micemo, da se taj odgoj nje uopce ne prima. Kad sam rodila dvoje mladjih, skuzila sam da meni to majcinstvo zapravo ide skroz dobro i da je ta najstarija neobicno tvrd orah. Sad ima 15 godina i imamo jako dobar odnos i zadovoljna sam kako je ispala. Mislila sam da ce me njen pubertet dokrajciti, al sam se ugodno iznenadila. Ocito se dosita izdivljala kad je bila mala.
Bubilo, na tvome bih mjestu pomoc potrazila odmah, ne bih cekala jos godinu dana.
Dernjava tu bas nista ne pomaze, mislim da djecu kad su u takvom afektu treba ostaviti na nekom sigurnom mjestu, gdje se ne mogu ozlijediti (neka netko bude kraj nje ako mislite da bi mogla kakvu stetu napraviti dok divlja), pustit je da se izdivlja i razgovarati kad se smiri. Nece se rezultati vidjeti odmah, kod nas se vidjelo tek nakon dosta godina, ali bit ce bolje sigurno.
I dobro je dati im da biraju izmedju vise stvari - mozes raditi ovo, ono ili nesto trece, ali pri tome ne mozes xy (ti odredis sto ti je neprihvatljivo).
Ja isto mislim (budući da si već odlučila sve napisati, onda je ok i komentirati) da je tu previše urlanja i grubosti. Ne znam je li to zato što pukneš, ili imaš dojam da drugačije ne dopireš do nje...Mislim da to njoj mora biti jako teško, a očito je i bratu teško.
Bubilo, nije to nacin reagiranja na 4-godisnje dijete, odvest je u sobu i urlat na nju. Ajd, dogodi se nekad svakome da poludi, al da se to dogadja tako cesto, to je previse. Naravno da to sto se tuce nije prihvatljivo, al ona je dijete koje jos nema razvijenu samokontrolu, a ti si odrasla osoba. Pokusaj naci drugi nacin nosenja s njom i njenim bijesom. Ne kazem da joj dozvolis da tuce druge. I ja bi razmislila koju joj poruku saljem kad na bijes odgovaram bijesom.
Moj je neko vrijeme bio jako sklon udaranju kad bi se susreo s frustracijama, i to najvise prije nego mu se brat rodio. Dakle s nekih 4 godine. Sad je puno drugaciji i razumniji, makar daleko od toga da je andjeo. Al uglavnom, ako bi ja poludila za vrijeme njegovog napada bjesnila, od toga ne bi bilo koristi. I to ponasanje bi se brzo ponovilo. Ako bi mu pak pristupila smireno i njezno, puno bi se brze smirio. Ja ne bi dijete zatvarala u sobu. Ja bi, ako se tuce, ili ga cvrsto uhvatila da me ne moze dohvatit, ili, ako i na to drzanje burno reagira, bi se makla i rekla mu, maknit cu se malo od tebe jer ne zelim da me udres pa, kad se smiris, cemo se pomirit. I sve to bez hladnoce. U mene je, vecinom (nekad i ja malo puknem, priznajem), prvo pomirba i zagrljaj. Ne mislim da se djeca tako ponasaju iz zlocestoce nego zato sto nemaju razvijenu samokontrolu. I zato mislim da im trebamo primjerom pokazat kako se nosit s frustracijama. I bas onda kad su najgori, mislim da nas zapravo najvise trebaju. I zapravo, 4-godisnje dijete tesko da te moze fizicki povrijedit (ok, ako si trudna, vjerojatno moze), a psihicki, ako i govori svasta, za pet minuta ce i tako mislit i osjecat se drugacije.
Ono što je meni previše, je tvoja reakcija na njene ispade bijesa. Svaki dan. Zato i mislim da ne treba samo ona stručnu pomoć, nego i ti (i u tome nema ništa loše, loše bi bilo da nastaviš ovako reagirati).
jadranka, lijep post. to je jako jako teško, ostati smiren, ali moraš nekako mantrati da ostaneš. uf, moja se u trenucima najvećeg bijesa htjela grliti sa mnom. nemate pojma koliko mi je snage trebalo da se grlim s njom, a najrađe bih ju...ne znam, ružno je i za reć :D
Moj treći je recimotolijepo izazovan. I taj nikad nije nakon vike otišao u sobu... Imala sam tih manijakalnih ispada s njim, par... Ja sam riješila stvar sama sa sobom. Jednostavno sam donijela čvrstu odluku da ću se kontrolirati. Kad bi osjetila da na njegovu sizu dolazi moja, otišla bih s njim u kupaonicu, zaključala vrata, umila sebe hladnom vodom, oprala i zube dok bi on lamatao uokolo u dreci. Kad bih sebe tako primirila, umila bih i njega hladnom vodom i sjela na wc školjku i čekala da se bar smiri do tuljenja. Onda bih izašla i nastavila život. To mi je bilo za gašenje požara. Moj je bio na erf-u s tri godine... I dobili smo savjete koji su dugoročno od pomoći. Bb, mislim da ovo s umivanjem može pomoći. A što se tiče ovih igara s hranom i vodom, ja bih radila eksperimente radije... One vulkane sa sodom i slično. Mog je to zabavljalo. I boje jestive smo imali i veeeliki lavor u kojem je to radio. Otkad smo to uveli, nered je bio manji. I nama je ful lakše otkako je počeo čitati samostalno jer se tako zabavi...
Ok, ali... mozes li se (ne samo ti, Lili, nego svi koji kazu da je ovo (jedini) ispravni nacin, odmaknuti od svog djeteta, na koje je ovaj pristup djelovao, i prihvatiti cinjenicu da nece svako dijete odreagirati na isti nacin, ili cak uopce reagirati na ovo, gore navedeno? Ili ce takav pristup izazvati jos goru reakciju kod djeteta.onaj hladni zaprepasteni pogled u oci, spustanje na razinu djeteta, odlucan ton s rijecima da se to ne radi i nikad vise ne ponovi.
Ja bih svoje i cvrsto primila za ramena da ne mogu ni mm mrdnut i moraju gledat direkt u moje razulareno lice.
Nema udaranja i gotovo.
sta je tebi prihvatljivo da te dijete udara?
Nisam jos procitala temu do kraja i sigurna sam da je netko spomenuo ovu istu stvar. Ali stvarno, ne pali sve za sve. Ma koliko prirucnika pisalo o tome, ili koliko god roditelja uspije bas tako rijesiti probleme, postavljanje granica, ili sto vec.
Ili recimo...U slucaju mojeg djeteta, ja mogu samo reci "a tek", nikako "iako vec". Odnosno, dob od tri godine smatram "samo 3", a ne "vec 3"."Inače, moja zahtjevna i razmažena curica takpđer je sklona bijesnim ispadima i tantrumima, iako već ima 3 godine."
Tako se postavljaju i odgajatelji u nasem vrticu. Tantrumi i ispadi bijesa su, prema njima, normalan dio razvojnog sustava svakog djeteta, barem do pete godine. Nekad i kasnije pa, u suradnji s ostatkom strucnjaka za early childhood, recimo predlazu odgadjanje polaska u skolu do sestog rodjendana. (Sto ovdje nije kazna ili sramota, naprotiv.)
Forum dobro dodje za preispitivanje samog sebe, barem se ja vec 11-12 g. preispitujem. Razmišljam što mogu bolje, što se da promijeniti ili od drugih primijeniti. Neke sam vlastite stavove itekako korigirala iako su mi se tad činili u kamenu uklesani, ali tako valjda mora biti - i mi odrastamo.
Dobro je ipak što se loše stvari zaborave pa se na koncu ni ne sjećaš što te ono bacalo iz cipela
Gademit, nikako udovoljiti svima na forumu
.
Istovremeno sam pregruba i ne znam postaviti granice
A sto na posljednje postove o mojoj grubosti kažu oni koji misle da ne postavljam granice?
Šalim se, hvala svima na komentarima.
BB
mialim da svi iskreno pisu sto misle jer nekako znamo da se neces uvrijediti i shvatit kako ne treba. Vjerojatno lupamo sve i svasta a nesto je i tebi prihvatljivo i primjenjivo.i mozda korisno.
Kaae
meni taj ledeni i ostri stav pomaze da i samu sebe sprijecim. Jer ako se ja "pokrenem" to postaje pravi tornado koji rusi sve pred sobom. Apsolutno nepozeljno ponasanje zbog kojeg mi poslije bude zao.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 07.06.2017. at 20:01
Zašto misliš da je grubost povezana s postavljanjem granica? Granice se mogu postaviti i bez eksplozivnih reakcija.
Posljednje uređivanje od annie84 : 07.06.2017. at 20:08
Ne mislim. To su moji očajnički pokušaji jer ništa prije nije urodilo plodom. To je moje micanje granica u postavljanju granica. To nisu situacije kad se ja ne mogu kontrolirati, to je moje iskusavanje što je to što još nisam probala.
Naravno da se ne ljutim Lili
Bubilo mene zanima zašto je tebi neprihvatljivo da ona kuha i tako se zabavlja?
iskreno, čitam dva puta i ne razumijem?
ja vidim samo izrazito kreativno dijete, pa što da potroši dvije trešnje i pet jagoda?
moja mlađa je isto takva i ja je nikada zbog toga ne kinjim
ako nije u vrtiću, ona je u kuhinji
obožava praviti kolačiće, salate, kuhati svoju juhu
na stol joj stavim sastojke, ona se tako zabavlja satima
znam joj i pećnicu upaliti pa stavimo peći njen kruh ili muffine ili kolač
jedino što joj ne dozvoljavam da mi ne znam, potroši 3 jaja ako ih imam 3
dam joj jedno i ona to prihvati, dam joj i brašna i kakao i mlijeko i ulje
gušt mi je gledati kako malim valjčićom valja tijesto, bolje nego ja
ne znam, možda sam ja preblaga i rastrošna ali nekako ne mogu u tome vidjeti ništa neprilično
jedino neke za život opasne stvari strogo branim i ne uzmičem
jednostavno ne razumijem zašto ne smije to raditi?
ok. nema bojanja po namještaju, flomća po krevetu i takve slične stvari
možda je samo isfrustrirana što je stopiraš u nečemu što je njoj važno i zabavno a te njene aktivnosti po mom mišljenju stvarno nisu nešto strašno
vjerujem da ti je naporno, uz još jedno dijete i trudnoću, borbe iscrpljuju
možda da probaš smanjiti ograničenja, i pokušati s edržati strogih pravila za najviše 5 stvari...
potraži pmoć svakako
Ma nije mi naporno, nije zbog trudnoce, takva je oduvijek... Nije mi zbog 3 trešnje...
Kuha i mijesi svaki dan. Zbog toga mi je što sama sve vadi bez pitanja, što to nije samo u kuhinji nego ce jaja odnijeti i na krevet... Sto ce izliti pola litre ulja u trenu, a dobar dio slucajno proliti, sto se popne na stolicu pa na element, pa balansira na prstima da dohvati iz gornjeg elementa... Sto to nije ja sam joj dala brašno pa mijesi, nego sama u trenu izvuče 25 namirnica... Što ako joj kažem da imam samo 3 jajeta i dam joj jedno, onda će u sekundi poludit i to jedno zafitiljit u pod, a ako joj na to krenem "postavljat granicu" lupit ce me nogom. U tome je problem u njezinom kuhanju. Ili bilo čem drugom.
U tome sto ona nece mirno sjedit za stolom i mijesiti s onim sto sam joj ja dala.
Posljednje uređivanje od Bubilo Bubich : 07.06.2017. at 20:57
Ma ne kazem ja da to ne pomaze (djeci, a i roditeljima), ali ne moze biti univerzalno rjesenje.
Sad kad sam sve procitala, samo mogu ponoviti da nisu sva djeca ista, da nije sve primjenjivo na sve i da nema i ne moze postojati univerzalno-primjenjiv postupak, a da je detaljniji od neceg u stilu "postuj dijete kao osobu, kad _________".
Nekad sam pregruba, ne fizicki, vec vicem. Ali ucim.
Ma pustite, bit ćemo mi dobro.
Samo sam htjela utješit Lavko. Al bar je na forumu veselo
A sad moram ici otpetljati i skupiti rolu wc papira razvucenu i zavezanu izmedju svih kvaka u stanu.
srednje ime tvog djeteta je Grga Čvarak?Ma pustite, bit ćemo mi dobro.
Samo sam htjela utješit Lavko. Al bar je na forumu veselo
A sad moram ici otpetljati i skupiti rolu wc papira razvucenu i zavezanu izmedju svih kvaka u stanu
Pitanjce za BB, zašto curka nejde u vrtić?
Ajme koje ideje ima
miffy
mislim da ide.
i akoBogaznas BB nemoj je povlacitiz vrtica kad budes na porodiljnom
Posljednje uređivanje od Lili75 : 07.06.2017. at 22:16
sorry ali moram
A sad moram ici otpetljati i skupiti rolu wc papira razvucenu i zavezanu izmedju svih kvaka u stanu
imaš je priliku upisati negdje da iskoristite taj talent smišljanja nemogućih scenarija?
kužim u čemu je problem, ali nekako mislim da ćeš je uspjeti uregulati s vremenom da vam su/život bude podnošljiviji i ljepši
i potpisujem Lili za vrtić
Ne kuzim, ak ide u vrtic kad stigne ta sva čudesa izvodit, pa nije umorna poslje vrtića?!
Bas sam neki dan razgovarala sa sestrom, pitala sam se ocekujem li od svoje djece previse. Opet, nekako kad procitam tekstove strucnjaka koji su meni bliski (Montessori, Rajovic...), vidim da sam u pravu. Nekako mi se cini da danasnja razmisljanja o odgoju djece idu u tom smjeru da pravimo bedake od njih. Puno ocekivanja od intelektualnog i govornog razvoja, a premalo od emocionalnog razvoja, samostalnosti i odgovornosti. Ovo sve cesce vidim i u praksi. Hebaji ga, ja od svog trogodisnjeg djeteta ocekujem da se ljuti, protestira, svadja, bori za sebe, jer to smatram normalnom fazom stvaranja vlastitog identiteta. Istodobno, ocekujem da u ovoj dobi vec zna (i da se tako i ponasa) da nije u redu udarati roditelje i bracu kad nije po njenom, da ne baca i unistava stvari, da saceka svoj red, da uzme drugu igracku ako brat ne zeli podijeliti s njom svoju, itd.
Inace, na mom radnom mjestu i mi preporucujemo odgodu skole djeci koja imaju ispade bijesa, tantrume, impulzivna su, itd., upravo zato sto to NE smatramo normalnim ponasanjem u toj dobi, odnosno smatramo da je dijete emocionalno nezrelo.
To nije kazna ili sramota, ali zahtijeva rad s djetetom, da bi bilo spremno za skolu.
Ako Amerikanci smatraju iznad navedena ponasanja normalnom pojavom u toj dobi, cemu odgoda ?
Pa u skolu se ide one godine kad, s 1.9. navrsavas 5 godina. To je redovno vrijeme za polazak. Skola pocinje negdje zadnji tjedan kolo voza, nekad malo ranije.
Od treceg do petog rodjendana prodju dvije godine. A ako s 5 nisi spreman, nisi spreman. Nikom nista, ici ces sa 6.
Inace, sto se dobi tice, logicno mi je i da dijete od 12 mjeseci (i godinu i pol, dvije i tri) redovito cuje, a i vidi primjere da se ne udara druge ljude ili zivotinje i da se ne unistava stvari bez ikakvog valjanog razloga. Ali nikako ne ocekujem od njih da to u najranijoj dobi, odmah i tad, uspiju i ostvariti, pogotovo kad je rijec o situacijama koje ovdje zovu 'big feelings'.
Pa upravo u tome i leži jedan od problema. Dijete je zdravo i efikasno.
mi imamo u obitelji miša kojem je 2,5 i najblaže rečeno, nemoguć je
kada nam se njegovi najave ja popijem normabel od 2 mg da uopće mogu izustiti "da, kod kuće smo, dođite slobodno" i onda jedan od 5 prije nego što dođu
njihov posjet se svodi na to da nas četvero odraslih i moja djeca pazimo da mali ne završi u klaićevoj jer se doslovno baca s koje god visine hoćeš - možda baš upravo što ga sprječavamo da se penje, pa kad nam koncentracija popusti i on se ipak domogne neke visine, onda se baca ravno na glavu
opće nije smiješno, ali ja se nakon nekoliko sati provedenih uz njega smijem ko lud na vrata - ne što mi je nešto smiješno, nego što me on do te mjere poremeti, a običavaju u gostima ostati po nekoliko sati.
mislim, ovo što sam opisala je jedna od tisuću stvari koje on napravi ili pokuša napraviti. materijalnu štetu batalim, neminovno nešto ipak strada iako pazimo.
draga bubilo, ako ti je slično, suosjećam i nemam ti savjet - samo izdrži
sad računam nije mu 2,5 nego mu je sljedeći mjesec 3.
taman sam krenula napisat ovkao nešto
draga bubilo, vjerujem da ti je užasno i nikako te ne želim napadat, svaka ti čast što si iskreno napisala neke stvari koje se događaju, koje se danas mnogi ne usude priznat
ali, činjenica jest da ti njeno agresivno ponašanje kažnjavaš agresivnim ponašanjem, i to smo učili u trećem srednje kao klasični primjer da ne funkcionira
čak i da te sada prestane udarati jer te se boji (a čini se da s njom niti taj crtić nećemo gledati), neće te se bojati zauvijek
a jednom kad je vidiš kako na nekog drugog (ili na tebe) reagira na taj način na koji ti reagiraš na nju, srce će ti se slomiti vjerojatno
To što starije dijete kaže da si grozna prema njoj, iako i on vidi da je njeno ponašanje neprihvatljivo, meni bi bio važan znak
i mislim da je vaš put u tome da kreneš raditi na sebi, da naučiš i ti reagirati na drugačiji način, da naučiš ostati mirna i zadržati kontrolu, a to ti nijedan savjet sa foruma niti iz knjige neće pružit nego je to nešto što moraš pronaći sama za sebe jer je vaš odnos jedan jedinstven
Ja bih vjerojatno potražila pomoć od nekog obiteljskog terapeuta, ali prije svega bih prestala tražiti savjete "šta da radim da nju popravim" a orijentirala misli u stilu "šta da radim da promijenim naš odnos"
Znam da je to velika stvar za nekoga tko k tome i očekuje bebu, ali vidjet ćeš gdje i kako to može stati u vaš život
za zatvaranje u sobu potpisujem vertex, ja sam to probala i odmah od toga odustala, provedba te metode s mojim djetetom izgledala bi na način koji meni nije baš prihvatljiv
inače je stariji valjda svaku odgojnu metodu koju sam pokušala na njemu, isprobao na meni, tako da sam dobila i perspektivu s druge strane
Meni je najblize ovo sto pise Jadranka- najlakse sam granice postavila kad sam bila smirena, topla i njezna. Najteze kad bi "izgubila kontrolu" i urlikala i kritizirala. Hladan ton i pogled ponekad pali, ponekad ne. Samo sto nije lako uvijek biti zen. Tj. nemoguce je. I ono sto meni pomaze su smanjena ocekivanja da sve bude kako sam si ja zamislila da bi trebalo biti. Nista ne mrzim vise nego kad si ne mogu pomoci nego urlam i na silu postavljam granicu sto me tjera u krivnju pa u jos vecu tjeskobu pa u jos vecu deracinu. Pri cemu je nasa druga isto zahtjevno dijete- MM je neki dan izjavio da mu se ponekad cini da se on samouvjerava da nam je sad lakse s njom. Ima 5. Tvrdoglava je i glasna i stalno bi se igrala s vodom i toaletnim papirom i svaki dan nakon svakog obroka pokusa sva umuljana baciti se na kauch, ponekad i uspije, sto me izludjuje i kad nesto nije kako je zamislila cvili do beskraja nekim tonovima od kojih cvijece vene. I dalje jedina metoda koja uvijek pali je toplina i razgovor s razumijevanjem. Jedino nemam metodu kojom postizem da ja uvijek imam kapaciteta za to.
Sent from my iPhone using Tapatalk
ovo od case je kod mene palilo. čim osjetiš da ti živci idu u nebo, odmah se makni od situacije, ispljuskaj se hladnom vodom (ok, ja zapalim jednu na balkonu lol) i za nekih 5-7 min, skroz imaš drugačiji osjećaj.
mislim da na primjerima djece kakvu je opisala bubilo i koju i sama iz prve ruke znam nema šanse niti u pola slučajeva biti miran, topao i razgovorljiv, bez imalo režanja.
dinamika života s takvom djecom jako smara i ja se niti malo ne zgražavam na bubiline metode (ne kažem da su ok, ali to niti nisu metode, to je pucanje kad si rastegnut do maksimuma) nego mi je jednostavno žao zbog cijele obitelji što je to tako. ono što može je provoditi puno vremena s njom vani kao što vjerojatno i radi, može ju upisati u neke radionice gdje će joj kanalizirati sve to njeno hiper u nešto što bi joj bilo interesantno, i čekati da dijete dosegne neki stupanj zrelosti pa se situacija sama od sebe poboljša. onaj tko to nije iskusio u takvom obliku, taj nema pojma o čemu se priča.
je, da, granice, granice... nekad nemaš snage ni izustiti jednu jedinu riječ više, kamoli braniti granice. nisam vjerovala da je moguće biti mali gerilac od rođenja, ali vidjela sam na svoje oči.
vidiš, nama nikakav razgovor nije palio. nema tog razgovora koji bi ju odvratio od naumljenog kad naumi nešto. razgovore sam čuvala za primjerice pred spavanje, zagrljeni u krevetu, ili slične takve smirene situacije.
Nije umorna poslije vrtića. Ima 10 000 puta više energije i vjerojatno 1000 puta više zamisli od djece koja se poslije vrtića jedva čekaju malo odmorit u miru svoga doma.
Nitko od moje djece nije ovog kapaciteta, pa ni oni nisu poslije vrtiće bili umorni, nego spremni na akciju do večeri.
Što sam se uvalila, i sad se moram vaditi...
Teško je na forum prenijeti život jedne obitelji.
Ja sam stvarno cool. Stvarno jesam
Naravno da me izbaci iz takta i da poludim nekad, al i trudna i netrudna nisam stalno i konstatno na rubu živaca i izvan sebe od ljutnje. Scena u spavacoj je postepeno nastajala ne kao moje sve veće pucanje nego kao traženje nečeg što će upaliti. Kao traženje onog što mi drugi ljudi i psihologica govore "niste bili dovoljno jasni, niste dovoljno jako postavili granicu, nije vas shvatila ozbiljno"... Tražiš što je to što bi moglo upaliti nakon "držanja za ramena, hladnog pogleda i ozbiljnog tona" koji ne pale. I odeš u opisanu scenu. Na koju naravno nisam ponosna, osim u onom dijelu da nekom kažem "vidiš, ne pali ni to". Ok, nezrelo, al kad me svi tupe...
I na kraju što? Ne postoji, jednostavno ne postoji ta metoda, taj trenutak, ne postoji...
Postoji samo polako i postepeno, korak po korak, scena po scena... i naravno da se puno grlimo i kad je smirena blago pričamo (a carica s turbo egom čim joj spomenem kako se prije ružno ponašala, odgurne me iz zagrljaja i ispusti neki životinjski zvuk negodovanja što to spominjem).
Možda da vas samo zabavljam s dogodovstinama?
Nisam dobro spavala i jutros sam jedva otvorila oči. Čula sam ju da je ustala i da već kuha, al ne mogu otvorit oči i mislim si, samo da se nije popela na kuhinju... I eto nje za sekundu, nosi tetrapak i škare "mama, treba mi mlijeko". Katapultirala me iz kreveta
Da, meni je jako zamorno bilo odrediti trenutak kada napustiti neku metodu.
S jedne strane, moraš biti dosljedan i uporniji.
S druge, ne pali.
Kad napustiti neku metodu, nakon koliko je prestati isprobavati i jače zavrnuti ili zavrnuti na drugačiji način ili ne zavrtati...bog te neće, Sofijin izbor.
može!Možda da vas samo zabavljam s dogodovstinama?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom