Ova tema je pravi eye-opener. Sad vidim da je moja negdje srednje zahtjevna, a Bubilo mogu reći samo veliko hvala na hrabrosti i podršci, jer kad čovjek nešto prizna, onda mu se doda, jel?

Nešto što sam ja uočila je sljedeće - kako djeca ne raspoznaju sve svoje emocije, ne raspoznaju tj ne mogu verbalizirati ne svoje a ni moje, a osjećaju da nisu u redu, reagiraju. Sve u životu je povratna sprega, ja kažem/napravim, ti na to odgovoriš/napraviš, uzrok-posljedica koje emocije skroz zakompliciraju. Emocije djece su bože moj šarolike ko svijet, karakteri isto..kod nas vidim pali da sam ja vrhunski skulirana i bez uzbuđenja, nježna, bez osuda, ali čvrsta.
Samo kaj život nije knjiga Jespera Juula.
Budi ti zen kad si iznerviran da ne kažem kad si u nekim sranjima.
Zato postoje - psihoterapeuti