Pa hajde, kad već iznosimo najprljaviji veš mom je nakon zaključavanja isto ostala trauma i znao mi je to spomenuti.
Ustvari, on je u tom urlanju i šizenju negdje ubacivao da mora piškiti, a ja ga od sveg urlanja kroz zatvorena vrata uopće nisam razumjela. Nakon par minuta (kad sam ga uspjela razumjeti) sam ga odmah pustila van i znao mi je to svako toliko objesiti na nos.
Tada sam se ozbiljno ispričala, jasno sam mu rekla da sam tada pogriješila, da nisam znala što da radim i da sam postupala kako su mi rekli u knjigama, i da sam jako jako tužna radi toga, da je to meni isto bilo grozno i da više nikad neću.
Nikad mi to nakon toga nije spomenuo, sjećam se da mi je tada dao pusu i da smo se zagrlili, i stvarno, kao da je to tada postalo ad acta.