Hvala cure na cestitkama, za njih nikad nije kasno .

I da odgovorim Kaae, nakon 5 dana doma s novorodjencetom (koje je dojeno na zahtjev izmedju 8 i 20 puta na dan, i skoro isto toliko puta ocisceno od one krasne zrnate kakice ), srednja je neupitno zahtjevnija .

Nedavno je na nekom drugom topicu opisana situacija kako srednjoskolac nije htio na satu spremiti mobitel, pa mu ga je nastavnik htio oduzeti, pa ravnatelj, nitko nije uspio. Pa je dosao otac u skolu i pred ravnateljem pokusao malom uzet mobitel, nije uspio, pa je samo rekao "ne mogu mu ja nista". Čitam ja to i mislim si "Ma ne bi meni!!! Zavrsio bi taj mobitel pod kljucem i 6 mj. ako treba, ne bi bilo ni maturalca ni niceg sto bi se sjetio da mu treba kupit".

Tako mi se cini i na ovom topicu... Pisu oni koji "nemaju zahtjevnu djecu" kako bi oni to shendlali... I oni koji "imaju zahtjevnu djecu" (ili nećakinju) pa pišu što mogu, ali i kako puno toga ne mogu. Ne sjecam se ikog osim Peterlin tko je to prosao, odnosno dozivio jedno dijete zahtjevnijim od drugog, a da je u struji "ja bi to tako". I ako "mi" vama zvucimo kao netko tko ne zna to shendlati, nije li logicno da "vi" nama zvucite kao netko "tko nema pojma o cemu govori"?

Isto tako, čini mi se da se ovdje nepotrebno uvodi pojam "popustljivi odgoj" koji je meni nesto sasvim deseto (a dopustam i da se nekome ne cini tako). Ne sjecam se da je itko od nas pisao da "nista ne radimo"... Bas suprotno, potrgamo se da nesto utuvimo u te male glavice. Evo moja je danas bila 4 puta u kazni koje je odradila sa po 5 minuta vristanja.

Dozivljavam li nas sve kao taoce njezinog ponasanja i reakcija? Pa ne. Ali ja zbilja ne vidim kako promijeniti to sto ona radi. Npr. jedna od kazni joj je bila jer je otvorila ormar i htjela si izvaditi haljinu. Koju ne moze dohvatiti pa je otvorila ladicu usla u ladicu i penje se do dijela s vjesalicama. Ja ju ugledam sto radi, hendlam bebu i ne mogu skociti iste sekunde i vicem joj "nemoj, opasno je, ne ulazi u ladicu, ja cu ti dodati haljinu". Nista, bas nista penje se i dalje. Spustim bebu, dotrcim, izvadim je iz ladice i govorim joj ozbiljnim (i kako ono, hladnim?) tonom. Ona pocinje vristat, odnesem je u drugu sobu i kazem da se umiri i da ce dobiti haljinu kad me zamoli da joj ja dodam haljinu i kaze da razumije da se ne smije sama penjati. ... Ja ne znam sto drugo. I svejedno je jos 3 puta u danu napravila slicnu stvar (izvodila vratolomije da sama dohvati nesto). I sva tri puta sam ju odnijela u drugu sobu, ona vristala... I niti jedan od ta 4x nije dobila stvar po koju se penjala. Al kad je nakon toga razmotala wc papir za neku svoju igru onda nisam nista ucinila jer ne mogu više. Ne jer ne bih mogla, nego, nema mi smisla, kazem, morala bih joj zabraniti da diše. Zabranjeni su joj aluminijska folija i papir za pečenje od kojih je prije pravila staze po stanu, eto joj barem wc papir. Je li to popustljiv odgoj? Ako hoćete, neka bude . Da sjednem s njom i radimo nesto. Jesmo, slagale smo i kocke, i puzzle, i bojale temperama. Onda joj se nije vise dalo da temp. tiskam u kutijicu za to, nego ih je htjela tiskati po pola tube direktno na papir. Pa opetjovonanovo s "ne možeš" i "vrištanjem".

A ono sa slamanjem... Pa to bi u ovoj priči bilo da joj ne dam ni taj wc papir, a ja joj dam. I pri tome ju još mlatim za svaku od ovih nepodopstina. Na to mislim. Ne na postove ovdje, nego na ljude koje vidim oko sebe. Koje ce dijete od 15-16 mjeseci pocupati za kosu ili uho svaki put kad otvori ormaric i izvuce plasticnu zdjelu. I onda redovito za sve sto se ne smije prvo malo po guzi, onda malo jače... Ne znam, vi nemate takve ljude oko sebe? Sigurna sam da mojoj kod njih ne bi palo napamet razvuci wc papir za igru jer bi je davno prije 2. rodjendana "slomili" fizickim kaznjavanjem.

Al mozda sam i skroz u krivu i samo ju ne znam shendlat i ona nas voza jer je jača od nas .