 |
|||
A što jest? Mislim dijete ne kaka četiri dana... Pa zar nećeš dat glicerinski čepić da se pokaka? Mislim ne razumijem što ćeš. Ne možeš dugoročno rješavat stvar kad se stolica nakuplja u debelom crijevu... Ne znam, ali eto aj ne bih kao kaae čekala i malo korigirala prehranu. Dal bih čepić, korigirala prehranu i rješavala problem tamo gdje je nastao, u životu, ali prvo bih dala čepić.
ali u pravu si nije rješenje, jer treba riješiti strah
I djeca koja zadržavaju stolicu su fakat česta. Mislim nije to neki neobičan problem. To je ono ako imaš dvoje djece, gotovo sigurno ćeš to doživjet. Ili ne?
Čepić je krajnje sredstvo jer se dijete mora pokakati, a nije rješenje problema, čak se uopće ne preporučuje (iz pedagoških razloga) - osim kao krajnje sredstvo.
Pa je rješenje, ono kratkoročno koje omogućava da uopće možeš dugoročno rješavat problem. Vi kao da mislite da ja mislim da daš jednom čepić i problem magično nestane.
Pa, dobro, mima, što bi ti napravila da dijete ne kaka 5 dana?
Dala bih mu čepić.
Pa zašto je onda problem da bih i ja dala....
A tko je rekao da je to problem?
A Mima bome te ni ja ne mogu upratit
Pa ti si napisala da nije valjda čepić rješenje... i da je sve jednostavno dok ti dijete ne kaka 5 dana... na što sam ja odgovorila da bih dala čepić pa je krenula rasprava o nekakanju.. I objašnjavanje da je to simptom... A ja čvrsto vjerujem da na ovoj temi baš svi razumiju i prihvaćaju da su nekakanje i pranje ruku simptomi nekih drugih stvari.
ne nego si ti napisala da nekakanje nije nikakav problem, nakon što su druge forumašice na temi napisale da su imale problema kod skidanja pelene, i time argumetirale zahtjevnost svoje djece, jer si ga ti riješila čepićem i paženjem na prehranu mjesec dana.
naravno da svi to razumiju.casa prvotno napisa
rekla bih da je ovo mimoilaženje iz prostog razloga što su neki roditelji, na žalost, upoznali i puno težih lica okp-a i anksioznosti u svojoj obitelji od, recimo, nekakanja.
dok se drugima svijet vrti oko nekakanja.
casa, sve si napisala vrlo jasno, uopće ne mislim da igdje pojednostavljuješ problem, baš naprotiv! meni se čini da radiš na njemu na jedini mogući način.
To sam napisala, ne znam gdje si ti tu pročitala da je problem rješen jednim čepićem i s mjesec dana pažnje na prehranu i da to nije problem. Valjda ga nisam dovoljno dramatično predstavila... I dalje mi to nije strašno...
Pročitala sam točno u tekstu u kojem si sad citirala samu sebe.
A sad mi se stvarno više ne da po tome, tko želi pročitat. može pročitati... Tko želi da mu kažem da su mu problemi golemi, a dijete prezahtjevno jednostavno će morati pričekati da dorastem do toga jer očito nisam. Ja sam svašta doživjela u svojoj obitelji, od napadaja panike, nekakanja, mucanja, tikova, pranja ruku, repetitivnih radnji, shizofrenije, alzheimera i sa svim tim se nosila. Pa ne pišem ja ovako jer ne znam da okp može biti strašan već baš jer znam
Pa al kažez da sam ja napisal da to nije nikakav problem a aj napisal djeca nose probleme. Kažeš mjesec dana i jedna čepić, ja napisal dala čepić i idućih mjeseci imala problem... Mjeseci... jecao...
Casa sve si kristalno jasno pojasnila, stvarno nema potrebe za ikakvih dodatnim pojasnjenjima.
Pa eto, meni nije jasno da ti možeš napisati da je pranje ruku do krvi normalna faza za koju samo treba čekati da prođe, ako si i sama doživjela strašne okp-ove u svojoj obitelji.
I slažem se, ne da se niti meni više po tome, stvarno mi nije cilj nadmudrivanje tko će koga.
(ok, nekad kad mi je zabavno mi JEST cilj, ali ovo mi nije zabavno)
Samo da dodam, što je tko doživio u svojoj obitelji i sa kakvim se problemima nosi u životu, to mi na forumu - ne znamo. Znamo samo ono što je netko spreman napisati.
Pa al mene baš ono iznenađuje.. Ja i tebe miam a i lili75 i mitovski doživljavam kao da se znamo. Ono pišem uvijek vrlo otvoreno, pisala sam i o svim tim problemima... I pišem da bih saznala štogod novo... Ajmo se pliiiiz vratit na park u kojem se dijete ne zna pridružit igri...
ja sam casu razumjela ovako: pranje ruku kao prisilna radnja je učestalija pojava od ijedne te vrste. nije normalna, ali je dovoljno učestala.
drugo: da, možeš samo čekati da prođe. to je jedina terapija.
naravno, radit ćeš na problemu koji je to uzrokovao, detektirat ćeš ga i raditi na njemu. stalno to casa ponavlja.
edit: nećeš raditi na samom pranju ruku, nemaš tu što raditi.
Posljednje uređivanje od AdioMare : 20.06.2017. at 11:17
Hvala ti adiomare... Imaš li ti kakvih iskustava s tim da se ne zna pridruzit igri, a da nije sram već socijalna nekompetentnost to što koči dijete? Ajmo sad pliiiz po tome...
I ja sam casu tako shvatila.
Mislim da je glavna zabuna oko onoga: to nije zahtjevno. Mislim da je ogromnom postotku ljudi ta situacija zahtjevna.
A što se igrališta tiče, casa, nisi baš puno ni napisala o čemu se radi, ili sam ja zaboravila. Koliko je dijete?
ne, nemam iskustva niti znam kako bih da imam, i meni puno pomažu ovakve teme.
ali drago mi je da ima roditelja koji su spremni ovako iskreno i otvoreno progovoriti jer volim razumjeti i dajem sve od sebe da što bolje razumijem ljude sa drugačijim problemima oko sebe.
i jako me zbunjuje kada netko otežava komunikaciju umjesto da da sve od sebe da se razumijemo i bolje.
Pa mitovski je napisala da se malena ne zna pridružit igri u parku s djevojčicama koje poznaje pa tantrumira... Imam sličan problem... Moj ne tantrumira ali točno vidim da počinje ono uvlačenje u sebe, tikovi prstićima, kad treba pozdravit prijatelje... Vidim da mu je teško ostvarivat te prve kontakte stalno nanovo. Uspjeli smo doći do toga da ga druženej s nekim vršnjacima iskreno veseli ali nikako premostit taj prvi kontakt... To su valjda te iz spektra smetnje. Ja sam napisala tamo da ja započinjem kontakt pa se on ili pridruži ( velikom većinom) ili ne al eto bar vjerujem da primjerom uči kako ostvarit kontakt.. A rado bih čula mogu li više, bolje...
Ono što meni zapara uši je to da si ti Casa ili bilo tko drugi, a evo sad si to ti na temelju kako kažeš pranja ruku ili nekakve situacije iz parka zaključila da to nisu nikakvi problemi s kojima bi se trebalo nešto ozbiljno pozabaviti i kako to nije zahtjevno ili šta već, a to je zapravo kap u moru.
Ne smatram da moje dijete ima nikakve strašne probleme, nikakve nerješive probleme, ali vrlo dobro znam do kojih razmjera ide anksioznost kod mog djeteta.
Spomenuti ću samo da nam je u određenom trenutku s 2 različite strane stručnjaka bila predložena i mogućnost posjeta psihijatra, pa i mogućnost uvođenja lijekova. Na sreću uspjeli smo bez toga i uz pomoć psihologa riješili stvari, dobili dobre savjete koji su pomogli, uz nju smo, razumijemo ju, podrška smo joj.
Da je bilo poprilično teških trenutaka, je. Bilo je i trenutaka kad se i mi sami nismo mogli nositi s tim, pa smo i mi išli i idemo na roditeljske radionice i radimo i na sebi.
Pitaš me za rješenje situacije u parku. Nismo ju riješili u parku. Rješavali smo zapravo uzroke koji su dovodili do te i puno drugih situacija. Kod J. se radilo i o selektivnom mutizmu kao posljedice perfekcionizma tako da je situacija bila puno kompleksnija.
A ovo pranje ruku koje ti smatraš potpuno bezazlenim i koje najčešće i je mogu usporediti sa npr situacijom kad dijete ima temperaturu 39 ali je dobrog općeg stanja, jede, piški, kaka, veselo je i onda čekaš i ne trčiš odmah doktoru a dogodi se da ima temperaturu 37,5 i jako je lošeg općeg stanja i ti odeš doktoru, kažu ti šta si ga dovodila a onda dijete ostane hospitalizirano.
Moja J. je prije toga imala i te po tebi gore oblike OKP-a ali je bila puno bolje nego ovo kad je bilo s pranjem ruku i meni to nije bilo ništa alarmantno, rješavali smo to onako u hodu, a sada smo zapravo prvo primjetili da ima jaku anksioznost i da ju nešto strahovito muči, a tek smo onda primjetili pranje, tj. močenje ruku.
Ma mitovski tko je rekao da se tim problemima ne treba pozabaviti...
I situacija kod tvoje kćeri je puno kompleksnija od situacije mog sina koji ima smetnje iz autističnog spektra... Kako to znaš? Mislim pa nije valjda da si psiholog pa možeš procijenit a ne žeiš mi reći kako postupit u parku...
Pa znam ja da se situacija iz parka ne može rješit u parku... Al te ono ljudski pitam kako postupate u parku?
[QUOTE=casa;2989285]Pa mitovski je napisala da se malena ne zna pridružit igri u parku s djevojčicama koje poznaje pa tantrumira...QUOTE]
Koliko volim forum toliko i ne volim taj vid komunikacije, jer se toliko toga izgubi i toliko se toga ne može napisati i objasniti, a i ja nisam baš najspretnija s ovim oblikom izražavanja.
Da je stvar bila samo u tome da se ona ne može pridružiti igri i da tantrumira ne bih ja ni pisala na ovom forumu. Isto kao i ti imam svega u obitelji i nagledala sam se i nosila sa strašnim situacijama.
I meni ti to i dalje nisu strašni problemi već problemi koje roditeljstvo kao takvo nosi... Nekom je dijete perfekcionist, nekom je pothranjeno, nekom u pubertetu ne ide u školu... To ti je meni život, ne zahtjevnost. Meni, tebi i ostalima ne mora biti. Zahtjevno mi je kad ti je dijete nepokretno, kad ne govori, kad ima shizofreniju ili kad je na dopu...
Pa al akko se nosš s tim u parku? Možemo li o tome razgovarat nevezano za to imaš li ti ili ja zahtjevno meni ili tebi dijete?
Zaboga, nikada, nikada ne bih to tvrdila niti jesam. Ne kompleksnija od situacije tvog sina, nego kompleksnija od onoga što sam ja ovdje napisala.
Ovo s parkom smo prošli, u zadnjih godinu dana ona se toliko otvorila da se poznatoj djeci priključi bez problema. Nismo nikako rješavali u parku, sjedili bi na klupici ili stajali, ona bi se držala mene, bila bi strahovito ljuta i frustrirana. Ništa u tom trenutku nije pomagalo. Kad bi došli kući zbog toga što se nije uspjela uključiti u igru bilo je plakanja i tantruma. Šta smo mogli nego ju razumjeti i biti uz nju i rješavati zapravo uzroke problema u nadi da će što time a što odrastanjem i sazrijevanjem biti bolje.
i ja sam te tek s ovim do kraja shvatila što želiš reći
edit: zboldala
Posljednje uređivanje od AdioMare : 20.06.2017. at 11:48
A ima li sad netko tko misli da zna kako bi se moglo pomoći u parku? Osim ovog da roditelj započne komunikaciju s drugom djecom...
casa, a zašto misliš da za park ide neka druga logika postupanja? Tu sam se sad izgubila.
bi li moglo dobro proći sa starijom braćom? eventualno da se malo angažiraju oko maloga tako da se oni pridruže ekipi, a on njima? njima nekako više priliči sjediti među klincima u parku nego mami koja upravo strši ako je dijete starije.
ide li samostalno u lokalnu trgovinu? možda? pada mi na pamet da bi i to bio dobar način ukoliko ga dijete ne bi odbijalo. sladoled može, a ne mora učiniti čuda, ali možda može pomoći jer je slična situacija kao i sa parkom.
Pa ne mislim... Ono rješavam to godinama na raznim razinama i danas mogu ponosno ustvrdit da moj sin br.3 ima prijatelje. Samo se piatm ima li bolji način za to rješavat u parku.. Ovdje puno ljudi ima slične probleme i o njima vodi računa pa bih rado neki savjet.
Ovo sa starijom braćom mi se čini u jednu ruku kontraproduktivno.. Moj sin br 2 je stariji 13 mjeseci od br 3 pa se br 3 zapravo često ne mora izlložiti tom prvom kontaktu ali to mu čini mi se odmaže dugoročno. Ne moraju oni imat iste prijatelje, niti moraju uvijek biti zajedno. Tako ili uz moju prvu komunikaciju baš s njegovim prijateljima to rješavamo, ali pitam se može li se bolje...
Koliko mu je sad godina?
Ide samostalno i nevoljko. Ide ne zbog sladoleda već zbog kuna. Zbrajanje i oduzimanje ga beskrajno veseli, pa kad ga pošalješ po kruh i sladoled, zbraja sam kune i lipe prije blagajne, pa na blagajni plati i u povratku računa je li mu teta dobro vratila. Ako mu žena u lipu nije dala, bude frustriran, ne jer je škrt već jer nije po ps-u. Ali nema snage sam teti reći... Dali ste mi previše ili premalo lipa...
6 i po
Casa dobar je tvoj, šta ćeš bolje...Moj će 6 za dva meseca i mogu samo da se nadam da će sa 6,5 biti kao tvoj. (nema nikakvu dijagnozu, ali ima kod njega okp-a i socijalne anksioznosti sasvim dovoljno da bude "specifičan", kako ga je opisala logopedica).
I zanimljivo, NJEGA ne doživljavam uopšte kao zahtevnog. Nego ćerku.
Valjda jer smo isti, razumemo se, i nekako sam u dubini duše uverena da će on biti dobro.
Ali nemam rešenje za situacije u parku, i mi smo tu negde. Prvi kontakt je ogroman napor, ali jednom kad ga ostvari, sve je ok.
Ide u vrtić, ima prijatelje, komunicira normalno sa svima, i sa tetom.
Ne rešavam ništa posebno u parku. Ako želi prvi kontakt, ja mu predložim - mogao bi to i to reći tako i tako. Pa on posluša ili ne.
Ako mu se društvo ne dopadne, ne forsiram ga uopšte. Igra se sa kim hoće i kada hoće, ne deluje mi usamljeno.
Pa šta ja znam, ako je on dijete sa svojim teškoćama, čini mi se da je ta socijalna neslalažljivost obično dio toga, i tu ja ne poznajem eventualnu specifičnost postupanja.
A inače, moj srednji je u predškolskoj dobi bio jako za brata vezan, puno su bili zajedno, i sjećam se da smo u nekoj dobi bili zaključili da ih moramo i odvajati, jer je mlađi sve društvene kontakte prepustio starijem, on je pratio i bilo mu je dobro. Ali sam nije znao. I jako se bunio ići negdje bez brata, i ne bi se družio vani niti ikome pristupao. To je bilo, recimo, oko pete godine. U to doba (i od ranije) nije recimo uopće htio na dječje rođendane, niti u bilo kako društvo gdje postoje nepoznata djeca (čak i ako je bilo i poznate).
Svejedno smo išli u takve situacije i puštali ga da bude s nama, ako neće s djecom. Išli smo ponekad vani bez brata i puštali ga da se dosađuje ili druži s nama. Nismo oko toga radili priču, uzimali smo te sitaucije takve kakve jesu, uvijek ga pitali hoće li s djecom i predlagali da pođe, sve s malo riječi i bez razglabanja. Mislim, točno ovo što kaže mitovski - razumjeli ga, razgovarali ako je bio trenutak za razgovor, cijelu stvar držali van fokusa, davali mu do znanja da je odluka na njemu i kad se odluči družiti, to će i napraviti. Tako nekako. I ne znam, prerastao je, ili naučio, nešto od toga ili oboje i danas je izrazitije društveni tip.
ja nikako da skužim gdje je zapelo s tim parkom :D
a šta bi trebala drugo raditi nego ovo, ne kužim? ili, nešto drugo, ovisi o inspiraciji. moj j se nije volio npr družiti baš s djecom u parku kad je bio mali. nije htio ostajati u igraonicama, kad bi negdje došli bio je zalijepljen za mene, u parku ne pamtim da je sklapao prijateljstva, a nisam ni ja nešto posredovala, osim što inače volim pričati s djecom pa bih i pričala s djecom. u tim rijetkim trenucima kad smo uopće bili u parku i uglavnom sam mu ja bila društvo za park. :nevolimpark:Kad ne zna kako se uključit u igru, ne radiš ništa sa svojim djetetom jer je već posramljeno svojom nesposobnošću. Pozoveš prijateljicu od male, pohvališ joj tenke, frizuru, pitaš jel gledala neki crtić koji je bio prekjučer na tv i tako ju dovučeš do svog djeteta. A onda će se ili tvoje dijete uključit u priču ili neće al će vidjet kako se započinje komunikacija. I ne, neće nakon jednog dana, sutradan biti duša parka. Moj zahtjevni baš ima problema u socijalizaciji i ovo gore uistinu dugoročno pomaže.
a šta, jel bi se on baš rado družio, a ne može?
evo, ovako nekako kao vertex, takav je bio i moj j i ja sam isto otprilike tako postupala.
danas je malo reć da je društven. i predruštven je.
Tako i mi, ali mi je žao da nakon toliko godina i truda, on i dalje čupa nokte svaki put kad dođemo u park. Pa pitam ima li bolji način... Ovo biti uz njega mi niej način rješavanaj tog problema... pa ja sam uz svu svoju djecu.. Ove godine je sam ostao u vrtiću jer je brat krenuo u školu i tek to ti osvijesti koliko se on zapravo naslanja na brata. I sad će u školu krenut i opet će se naslanjat na brata. I voljela bih pomoći da to preraste. A ne znam kako jer očito ova moja metoda iako djeluje, jako sporo djeluje. Ima li neko brže rješenje... Ne tražim ja instant rješenje već neko koje će nakon 5 godina raznoraznih nastojanja postići da mi sinak ne čupka nokte kad vidi najboljeg prijatelja...
Ne maštam ja o tome da on priđe nepoznatoj djeci.. već dječaku za kojeg kaže da mu je najbolji prijatelj... tri mjeseca prije sedmog rođendana... Nije baš da tražim nemoguće, ili očito tražim...
Da, on bi se igrao,. on ima svašta za prepričat prijatelju, u njemu buja želja za njim, ali on ne zna kako, pa stoji uz mene , gleda u pod, čupka nokte, trza ramenima, i svakim je trenom sve svjesniji svoga stanja i sve frustriraniji i nemoćniji. I ja to gledam godinama i pomažem onako kako sam napisala ali kad je mitovski spomenula slično pomislih možda se može bolje...
Pozivate li tog dečka k vama kući?
casa, razumijem, teško je i njemu i tebi. Ne znam tražiš li nemoguće, samo iskreno sumnjam da od nas možeš čuti nešto što će vam stvarno pomoći.
casa, a kakva je reakcija kada isti dječak prilazi njemu? ako je nešto bolja, možda bi im mjesto igre moglo biti vaše doma, da je dječak taj koji dolazi, a ne tvoj sin. i da se potrudiš da se češće i više druže?
neće to riješiti the problem, ali možda može pomoći da se više opusti u društvu ljudi koje voli, ali ipak s njima ne provodi puno vremena pa mu je svaki novi susret svojevrsna trauma.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom