Pa šta ja znam, ako je on dijete sa svojim teškoćama, čini mi se da je ta socijalna neslalažljivost obično dio toga, i tu ja ne poznajem eventualnu specifičnost postupanja.
A inače, moj srednji je u predškolskoj dobi bio jako za brata vezan, puno su bili zajedno, i sjećam se da smo u nekoj dobi bili zaključili da ih moramo i odvajati, jer je mlađi sve društvene kontakte prepustio starijem, on je pratio i bilo mu je dobro. Ali sam nije znao. I jako se bunio ići negdje bez brata, i ne bi se družio vani niti ikome pristupao. To je bilo, recimo, oko pete godine. U to doba (i od ranije) nije recimo uopće htio na dječje rođendane, niti u bilo kako društvo gdje postoje nepoznata djeca (čak i ako je bilo i poznate).
Svejedno smo išli u takve situacije i puštali ga da bude s nama, ako neće s djecom. Išli smo ponekad vani bez brata i puštali ga da se dosađuje ili druži s nama. Nismo oko toga radili priču, uzimali smo te sitaucije takve kakve jesu, uvijek ga pitali hoće li s djecom i predlagali da pođe, sve s malo riječi i bez razglabanja. Mislim, točno ovo što kaže mitovski - razumjeli ga, razgovarali ako je bio trenutak za razgovor, cijelu stvar držali van fokusa, davali mu do znanja da je odluka na njemu i kad se odluči družiti, to će i napraviti. Tako nekako. I ne znam, prerastao je, ili naučio, nešto od toga ili oboje i danas je izrazitije društveni tip.