Casa, ne razumijem se u tematiku autističnog spektra, odnosno u tematiku sličnih dijagnoza, pa shodno tome niti u zahtjevnost (ne znam da li je to uopce dobar izraz) suživota u tom slučaju.

tako da mozda imam sasvim krivo. Čini mi se da je ponekad micanje fokusa sa "bolne točke" vrlo dobra taktika. Pogotovo sto si rekla da je napredak tvog sina prilicno dobar.
jasno je meni da je to vise nego teško, kad počne trzati ramenima ili čupkati nokte, stisne se čovjeku solarni pleksus... I teško je ne reagirati zaštitnički, odnosno - evo to je problem, moramo to promijeniti...
Znam da je skoro pa nemoguće reagirati drugačije, no to može nesvjesno slati poruku: ne nisi ok, tvoje ponašanje nije ok, nedostatno je, nedostatan si...i tako dalje. Sto onda samo povećava spiralu stresa, zebnje i straha, umjesto da je smanjuje.

Bez obzira na tvoju vidljivu reakciju, ono u smislu truditi se da dijete ništa ne primjeti.
upravo se radi o onom nevidljivom, neizgovorenom, onom sto mi zaista i mislimo i ćutimo, sto svako dijete nepogrešivo osjeća. (A to što i tko mi jesmo, odnosno sve ono što "sakrivamo" od drugih, ono sto ne "priznajemo" ni samom sebi, kao i ono što uopće ni ne znamo o samom sebi, a "razjasni" nam se jednom, slučajno ili kada nam samorefleksija dosegne određene dubine, ima barem jednaki, a ponekad i veći utjecaj na odnos/suživot dvije ili vise ljudski jedinki, odnosno na ono sto se naziva "odgoj") (pretpostavljam, odnosno nadam se da ovo napisano nećeš tumačiti: ali nisam ja kriva... nemaš ti takvo dijete, ustalom tko zna kakvo ja dijete imam , ni ja ponekad ne znam )
nitko tu nije kriv, niti je krivnja tema.

poruka "ja sam ok, ti si ok" moze ponekad jako puno toga donijeti. Poruka ne u smislu onih jeftinih fraza, reklama, nego poruka koja kaže:
imam povjerenje, vjeru u tebe. Znam da se mozeš nositi s tim.
jasno mi je da je to pitanje mjere, s jedne strane je kreiranje situacija koje stimuliraju socijalni kontakt, a s druge strane je "izgrađivanje" otpornosti i sposobnosti djeteta za nošenje sa životom.