Kužim te potpuno. Upravo to sto kažes.
Muka vlastitog djeteta udara jače od bilo čega. I sve bi dao da tu muku mozeš "skinuti" ili ako treba na sebe preuzeti.
Ali priroda i svemir su pametni. Ne ide to tako.
Kroz to moraju proći sami. Jedino tako mogu i postati dobri, odgovorni, proaktivni, zadovoljni, sretni ljudi. (Naravno ovo sami je figurativno) a mi smo kao svjetiljke na tom putu...
I taj put traje. I kod njih, a bome i kod nas.

Nemam ti ja nikakav tip&trick savjet (nisam taj tip, to peterlin odlično radi), ali ti mogu reci da se tu uopce ne radi o slabosti. Naprosto to treba u čovjeku sazrijevati. I sazrijeti.
Točno se sjećam onog popodneva početkom petog razreda, kada sam ja svojoj curi u jednoj od situacija koje su joj par godina pričinjavale muku, nakon sto se isplakali, rekla: ali srce, znam da ćeš ti to prevladati.
Samu me je zaprepastio onako opušteni veseli ton vlastitog glasa i osjećaj da ta rečenica nije onako neka utjeha, nego bas dolazi iz dubine moga bića, iz svake moje stanice...
I tako bi!

poslije mi je naravno bilo jasno, da sam ja u te situacije, odnosno moju zabrinutost njima projicirala i nešto svojih vlastitih sjena i slično... te sam se i sa svojim "sjenama" "razračunavala". sve to nesvjesno naravno. No to drugacije ni ne moze biti.
Nije roditeljstvo, kao mrtva priroda, pa stoji jedna jabuka, jedna kruška i jedna čaša vode na stolu, onako zamrznuta i svaka po sebi završena, balzamirano, nepromjenjljiva. A sva interakcija se odvija u onom međuprostoru - grubi namaz, fini namaz (ono, nepopustljivi odgoj, popustljivi odgoj, izam onaj, izam onaj)
Po meni je roditeljstvo kao onaj mobil od Jeana Tinguely-a, prijeka struktura je u stalnoj interakciji.
ili poznata bikova glava od Picassa (ready made, objet trouve) - u jednoj konstelaciji su to fragmenti, dijelovi bicikla, u drugoj pak bikova glava.

malo sam skrenula s teme...
pa da se vratim.

sazrijevanje roditelja da mozeš i dalje biti empatičan, a istovremeno prevazići vlastitu muku glede muke djeteta se dogodi. Prije ili kasnije. Dakle lastan bi ti rekao: mozeš, mozeš.

svaki "recept" je individualan. Moj je spoj knjiga (Martin Seligman je odlična adresa), introspekcije, intuicije, i interakcije s djetetom - juulovo "dijete uvijek surađuje" ( pogotovo s onim porukama koje šaljemo podsvjesno i nesvjesno) je meni jedan jako koristan instrument i to ne samo u odnosu na djecu.