 |
|||
[QUOTE=Agrum;3096504]Jedna velika stvar u cijeloj toj priče oko njegovog ponašanja sam i ja sama.
Nas je doma puno, dijete je naviklo da mu se skoro sve želje ispunjavaju,
Nisi, samo pitaj. Zato kaj me nitko ne sluša, misle da mu trebaju slatkiši svaki dan, igračka, nešto. Jednostavno takav mentalitet, kao pa kak ne bi baka svom unuku kupila
Agrum a zašto? Ako nisam predirektna.
Natipkala sam poruku s moba i skužila da mi je tamo drugi profil tek kad sam poslala.. Kuglica=Agrum, uglavnom. I mora admin prvo odobriti. Sorry
Moras ubiti taj profil. Nije dozvoljeno imati dva.Agrum prvotno napisa
Lili, nisi predirektna, samo pitaj. Nije da mu tata i ja ispunjavamo prohtjeve i želje, već ljudi oko nas. Uglavnom moja mama koja je najpametnija i ne da si niš reći. Npr. mi svi na dvorištu i mali hoće nešto gore iz sobe, ja mu kažem da može sam, njemu se naravno ne da i moja mama odmah skače, ide ona. I ode moj autoritet. Objasnim joj i kuži, sve 5 i opet drugi dan jedno te isto. O kupovanju slatkiša i igračaka da ne pričam.."Pa kak baka ne bi djetetu kupila?!" To je takav mentalitet i mogu do sutra tupiti. I još x drugih stvari.
Sirius, ubijam profil..
Curke, otići ću na procjenu. Javim..
Sretnooo Agrum!!!
Super sto si odlucila otici na procjenu!
Druga stvar koju bih ja napravila na tvome mjestu je maknuti se od bake i dede. Vrhovni autoritet tvome djetetu moras biti ti. Bez obzira na rezultat procjene.
A ja ću malo onako možda iz pozicije nekoga tko nema baku da joj razmazi dijete da bake tome i služe i da ne narušavaju autoritet roditelja, ako to nije baš neki ekstrem. Znaju djeca dobro tko su roditelji a tko su bake i djedovi, ne vidim tu neki ekstrem. Treba se postaviti, ok baka je tako ali to je tako kad je baka tu, a inače moja pravila su takva i takva.
I mene moja J. sto puta zna pitati zašto ne znam npr. jednoj djevojčici mama dozvoli da pojede šećer iz vrećica u kafiću a ja ne. Zato jer su to moja pravila i ja smatram da to nije dobro.
Slažem se ..
osim ako je baka u istoj kući i svakodnevno daje djetetu veće količine slatkiša, onda to može ipak postat problem a ne samo "ok to je tako kod bake"
No dobro, zato sam i rekla osim ako je neki ekstrem. Probala bih onda porazgovarati s bakom, ako se dijete baš pretrpava slatkišima svakodnevno. Ne znam je li to ovdje slučaj.
Htjela sam samo reći da mislim da tim ponašanjem ne narušavaju bake i djedovi autoritet roditeljima.
Kod Agrum baka i deda žive u istoj kući sa njima, ako sam ja dobro shvatila.
Ne znam da li je ekstrem ili ne, meni se čini kao prilično česta, ali loša životna situacija.
Svi tu žele najbolje detetu, ali ako baka i deda imaju konstantno suprotne stavove roditeljskim i aktivno sprovode svoje stavove u delo, onda su tu česti ili sukobi ili tiha rodteljska nezadovoljstva i povlačenja, gde sve može da završi kao na onoj drugoj temi, gde baka uskoči u ulogu majke a majka se povuče iz ljubavi, poštovanja, nemoći, bilo kog razloga.
Ja sam bila dete odraslo u porodičnoj zajednici sa bakom i dedom i to je imalo svojih prednosti ali i ogromnih mana. Baka je bila jedna od tih što sve zna najbolje, naravno kod nje su pravila bila suprotna nego kod mame, tata je obično bio u rascepu između žene i tašte, mama je bila u rascepu između svoje uloge majke i deteta istovremeno, i sve u svemu većinu detinjstva bio je to meni vrlo naporni haos gde je stalno trebalo razmišljati kod koje, zaboga, osobe vrede koja pravila i šta je kod koga dozvoljeno i da li će se onaj drugi, kod koga je to zabranjeno, naljutiti na mene jer sam to i to radila kod onog drugog gde je dozvoljeno...
Ako su odnosi stalno takvi da jedna odrasla osoba konstantno na dnevnoj bazi prekraja odluke i pravila one druge, onda je to itekako narušavanje autoriteta. Na kraju krajeva, nekad je dovoljno teško izbalansirati različite stavove majke i oca, kad se u igri nađu još dve odrasle osobe, stvarno se dete nađe u nezavidnom položaju.
Ipak, ja nikako ne mislim da su baka i deda uzrok takvog ponašanja svog unuka, ali mislim da njihovo ponašanje ne olakšava razvoj i sazrevanje deteta.
Slažem se. Zato sam i napisala negdje u ranijim postovima da bi bilo dobro odvesti dijete na procjenu, da Agrum može imati objektivne papire (nalaz) s kojima se može pokušati boriti protiv kućnih vjetrenjača i izboriti neka pravila kojih se SVI odrasli trebaju pridržavati. Znam da je to naporno, ali ako im je dobrobit djeteta na prvom mjestu, uspjet će u tome. Zabogamiloga, ako dijete ima dijabetes, ne daješ mu slatkiše. Ovo nije drugačija situacija, dapače... Prehrana (slatkiši, škrob) nije uzrok ovih problema, ali pogoršava situaciju. Isto je i s narušavanjem autoriteta.
Agrum, sretno!
Upravo to, ne želim svojem djetetu takvo djetinjstvo. Ne mislim se seliti i plaćati doživotno kredit jer moja mama misli da je najpametnija. Život nam je sređen, u dobrim smo odnosima (koliko dobri trebaju biti) svi skupa koliko nas doma ima (nismo u istom kućanstvu, dijelimo dvorište). Nekad sam u rascjepu između svojih roditelja i muža, ali nekako s vremenom sve manje. Nema ekstrema, baka i deda su stvarno zakon, vole klince, provode dosta vremena s njima (ali ja volim da sam i ja prisutna upravo zato da što manje dijete bude zbunjeno). Mitovski, klinac mi je jednom rekao da nije znao jel sam mu ja mama ili baka, šokiralo me to skroz, valjda zato jer ga je čuvala do druge godine. Znam se ja postaviti i moje dijete zna da ja određujem pravila, ali ako mu nije nešto po volji, napravit će neki put kako njemu paše jer ima zaleđe kod nekog drugog. Ono, u stilu, ma pusti ga. Sve u svemu, nitko nema loše namjere i volim svoje, tu su kad ih trebam, pomažu, ali oko banalnih stvari se živciram, tipa te svakodnevne kupnje (učiš dijete da se ne osjeća ispunjeno ako nešto ne dobije), slatkiša (pokvari obrok), uskakanja u razgovore između mene i djeteta, razno raznih uputa "how to" i jel možda gladan, žedan...onak, prošvikaš kad ti je to na svakodnevnoj bazi. Iako sad s drugim klincem sam dosta kul po pitanju toga, jednostavno ignoriram. Ali na starijeg sam baš nekako osjetljiva, valjda zato kaj nikad nije zadovoljan, pa si mislim da sam ja kriva i onda mi još neko upute daje, pa dođe ti da ga zadaviš golim rukama. No dobro, off topic.
Jel se ja trebam nešto pripremiti za tu procjenu, u smislu razgovora? Kak izgleda uopće procjena, kakav je koncept?
Agrum, opusti se, ne trebaš se ništa pripremati.
Ne znam točno kakva je organizacija sada, ali kocept je
1) razgovor s roditeljem- uzimanje anamneze
2) procjena djeteta
3) povratna informacija roditelju, psihoedukacija i savjetovanje
Potpisujem svaku pulinkinu riječ.
Znaju i najbolji bake/djedovi biti itekako itekako nerazumni pa malom dijabetičaru potajno gurati fetu kruha jer je dijete gladno ili čašu svježeg narančinog sok jer je to prirodno i puno vitamina.
Ne znam što je gore - hiperaktivca vaditi iz rutine ili ga šopati slatkišima...joj, kad se sjetim te muke! I nikakva potvrda i pečat psihologa tu ne pomaže. Psiholog? PSIHOLOG? Mog unuka vodiš psihologu, od zdravog djeteta radiš bolesno?
Ajme katastrofa stav čoksa...
Ništa posebno...ovako je kako no@ piše.
Razgovor ima tri dijela: uzimanje podataka od roditelja (pitat će sve od toga kako je protekla trudnoća, apgar pri porodu, bolesti u ranom djetinjstvu, kao i razloge zbog kojih ste došli na procjenu - tu ćeš imati priliku reći što te brine...). Za to vrijeme dijete dobije igračke ili papir za crtanje, što već odabere. Moj stariji se nije htio odlijepiti od mene jer je u trenutku procjene imao nepune 3 godine, a mlađi je aktivno sudjelovao u tom razgovoru jer je bio na procjeni tek nakon prvog razreda osnovne škole.
Ako imaš kakve nalaze koji bi mogli biti važni, ponesi sa sobom (moj mlađi je bio prerano rođen, nerazvijena pluća, alergije i kasnije astma - nosila sam nalaze sa Srebrnjaka, s za starijega nalaze s Rebra jer on je imao problema s vidom).
Procjena djeteta - psiholog zapravo cijelo vrijeme nenametljivo promatra dijete, čak i dok razgovara s tobom. Pričekat će da se dijete opusti (dok razgovara s roditeljima) a onda će ga polako uvući u razgovor. Gledat će koliko dugo može zadržati pažnju, koje stvari ga zanimaju, kakav mu je rječnik i način izražavanja i slično. Ako ste bili na pripremnom razgovoru za vrtić - to je dosta slično, ali opsežnije.
Povratna informacija - pri kraju tog prvog pregleda obično dobiješ usmenu informaciju odmah (PCM, Suvag) a nalazi se često čekaju dugo. Često ti odmah kažu "kratak interval pažnje, treba poraditi na tome-tome-tome..." a onda kasnije to napišu na nalazu.
Ponekad se dobije preporuka za dodatna testiranja, jer na temelju polusatnog razgovora može steći neki opći dojam, ali ne i potpunu sliku.
Sve skupa nije neka drama - važno je da se dijete tamo prirodno ponaša (onako kako se ponaša inače u svakodnevnim situacijama). Idi bez brige i postavi pitanja koja te zanimaju. Ako misliš da ćeš zaboraviti što si namjeravala pitati, zapiši si pitanja na koja želiš dobiti odgovor.
Na žalost ovakav stav o vođenju djeteta psihologu ima veliki postotak ljudi. Često sam se susrela s takvim stavom, a znalo je toga biti i na forumu. Bilo je i ovdje forumašica koje su između redova a nekad i direktno pisale da je uvijek i jedino do roditelja i da je roditelj kako treba ne bi djetetu trebao psiholog. Moram priznati da kad sam bila na početku tog nekog puta i kretala u sve to sam osjećala veliku krivnju.Znaju i najbolji bake/djedovi biti itekako itekako nerazumni pa malom dijabetičaru potajno gurati fetu kruha jer je dijete gladno ili čašu svježeg narančinog sok jer je to prirodno i puno vitamina
Ne znam što je gore - hiperaktivca vaditi iz rutine ili ga šopati slatkišima...joj, kad se sjetim te muke! I nikakva potvrda i pečat psihologa tu ne pomaže. Psiholog? PSIHOLOG? Mog unuka vodiš psihologu, od zdravog djeteta radiš bolesno?
Uglavnom, rijetko ćep naići na razumijevanje što dijete vodiš psihologu, ali na to se ne treba obazirati.
Posljednje uređivanje od mitovski : 04.04.2019. at 08:50
Razumijem i suosjećam. Treba tu dosta vode proteći ispod mosta prije nego stvari sjednu na mjesto. Moj mlađi sin je morao par puta baku baciti iz cipela svojim ispadima, a nakon toga je sama shvatila da mi imamo debele razloge zašto postupamo kako postupamo. Ona ih nije čuvala redovno, niti smo ikada živjeli zajedno, ali bilo je dovoljno nekoliko situacija kad je bila cijeli dan sama s njim, pa je shvatila čemu služi rutina. Nažalost, to je trajalo prilično dugo.Znaju i najbolji bake/djedovi biti itekako itekako nerazumni pa malom dijabetičaru potajno gurati fetu kruha jer je dijete gladno ili čašu svježeg narančinog sok jer je to prirodno i puno vitamina
Ne znam što je gore - hiperaktivca vaditi iz rutine ili ga šopati slatkišima...joj, kad se sjetim te muke! I nikakva potvrda i pečat psihologa tu ne pomaže. Psiholog? PSIHOLOG? Mog unuka vodiš psihologu, od zdravog djeteta radiš bolesno?
Osim toga, kad je stariji sin dobio naočale i flaster i morao ići na vježbe za korekciju slabovidnosti, rekla je da je možda to problem i kod mog muža, ali da ona za to nije znala dok je on bio mali (ima jako veliku razliku u dioptriji i povremeno mu jedno oko bježi u stranu, kao i našem starijem sinu, samo je kod sina to bilo jače izraženo).
Posljednje uređivanje od Peterlin : 04.04.2019. at 10:54
Pulinka je to jako lijepo opisala, onako kako ja ne stignem.
Ponekad razgovor ne vrijedi, ni misljenje lijecnika ne vrijedi, baka ipak najbolje zna jer je i njena mama i baka tako radila. Stvari se zakompliciraju i nastane lavina u kojoj je jako tesko razlikovati uzrok i posljedicu, a dijete onda najvise trpi i stvar se mora prerezati, pa makar to znacilo drasticne mjere. Naravno, rijec je ekstremima, koji takodjer postoje i dio su zivota.
Iz Agruminih rijeci mi se cinilo da ju dosta frustrira ta situacija, ali naravno ona sama najbolje zna kako se osjeca.
Drzim fige da Agrum uskoro zna na cemu je i kako pomoci svome djetetu.
To je samo jedan pregled, jedno strucno misljenje i ne moze promijeniti zivot ni djeteta, ni majke, ni cijele obitelji. Za to su ipak odgovorni odrasli ljudi u toj obitelji. I velik dioproblema je uvijek roditelj. I to govorim iz cipela majke koja je s dvoje djece isla psihologu. A to kako ljudi vide psihologe vrijedi za sva podrucja zivota. Ono, uvijek ima onih koji ne bi tako kao ti.
Psigholog cesto pomogne i na taj nacin sto se pokaze da je sve okej s detetom. Mojih 2/4 su ekstremno zahtevni.Treca nije govorila do trece godine, i dva puta smo isli na potpunu obradu, delom jer sam se ja plasila ali i zbog insistiranja logopedice da ima autizam. Njoj je psihologica u nalazu napisala da je 'quirky.' Cesto cujem da odrasli ljudi koji su u kontaktu s njom upravo iskoriste tu rec kad je opisuju, iako su se moji prijatelji sablaznjavali sto je ta rec dospela u zvanicni (20 strana dug) izvestaj o LuniOd dve logopedice jedna je pomogla, ali zato sto je osoba koja je topla, smirena, prihvata razlicitosti, vidi najbolje u deci i zato uspeva da odrzi red, da odradi sve sto treba s decom i da napredak bude vidljiv. Ms. Laura <3. Druga logopedica je videla samo (nepostojeci) autizam. To se desavalo kad je luna imala 2,5-3 do 5 godina, sad ima 7, ide u skolu, i osim sto je quirky, super je.
Ovako je ispalo kod nas, s mladjom, strastvenom sisacicom palca i cupacicom (vlastite) kose. Vodili smo je na obradu kod vrlo trazene, hvaljene developmental i behavioral pedijatrice u Minneapolisu, a i lokalno u kliniku koja se bavi dijagnostikom i fizikalnom i okupacijskom terapijom djece. U to vrijeme je toliko cupala kosu da je imala par dlaka na glavi, a sve zbog psihofizickog zadovoljstva dodirivanja lica mucama/dlakom, a imala je i poprilicno intenzivan period (ne)spavanja od nekih sest mjeseci.
Pomoglo je sto su iskljucili neke kompleksne dijagnoze i poremecaje, sam razgovor s tom pedijatricom, njena zapazanja i iskustva iz prakse, a i savjeti koje smo dobili.
Dijete je sad trogodisnjakinja, sisa prst i dalje, spava prilicno super, umjesto cupanja kose vucara cupavu dekicu, ali sve je pod kontrolom. Zapravo je starije dijete u nasoj obitelji ono koje je (izuzetno) zahtjevno. I ima super counselora u skoli.
Bili smo na procjeni, s djetetom je sve u redu, zahvalna sam do neba. Jedino kažu da ima problem s rješavanjem vlastitih emocija za što ću otići na konzultacije na solo s psihologicom, da imam rješenje kako hendlati ispade bijesa i ostalo kaj me zanima vezano uz postavljanje granica, odnos s bratom i sl. Hvala curke na vašoj upornosti da odem.
Odlično.
Odlično, bravo. Baš mi je drago. Nemoj posustati, savjetuj se nasamo kako se nositi s tim nepoželjnim ponašanjima, to ti je jako važno i za tvoje psihičko zdravlje, i za odnos sa djetetom. Bravo još jednom
Jej!
Sent from my ZTE BLADE A910 using Tapatalk
Ovo je najbolji mogući scenarij.
Ne boj se konzultacija s psihologicom - pomoći će ti; već sam napisala, kad se moj mlađi samoozljeđivao, žena je meni i mm-u pomogla jednako toliko kao i njemu. Sredili smo se svi.
Super!
Odlično. Drago mi je. Savjeti će ti dobro doći.
Super. Odlicno. I dalje puno strpljenja, al barem nisi u nekoj panici.
Potpis iNemoj posustati, savjetuj se nasamo kako se nositi s tim nepoželjnim ponašanjima, to ti je jako važno i za tvoje psihičko zdravlje, i za odnos sa djetetom. Bravo još jednom!
Bo cure,
evo da se ja nadovezem na temu..
imam petogodisnjaka s kojim bi rekla da je sve ok osim problema rješavanja emocija. nekad mi se cini da je to samo to, a nekad da nam treba pomoć oko usmjeravanja.
on je na vani fakin, društvenjak, subjektivno bi rekla jako inteligentan, ali hipersenzibilan, promišlja o svemu, o svemu ide u dubinu. ne moze se s njim kao s vecinom djece.
dobivanjem drugog djeteta, malo smo olabavili granice, a on ih bas gura i gura. prvo vrijeme smo se mi znali uvuci u taj vrtlog emocija i kao neki inat, ti mene moras slusati, ali vidjeli smo da je to kontraproduktivno.
sad lakse odradjujemo te situacije, ali isto s pet godina ponekad zna doci do izljeva bijesa i jako bezobraznog odgovaranja. najcesce u situaciji gdje se on osjeca povrijeđeno i da se prema njemu postupa nepravedno.
e sad, malo smo se pogubili da li hodamo po jajima previse i idemo mu niz dlaku ili previse nekad ocekujemo od njega. cini mi se da bi morali ucvrstiti granice. s druge strane imam dojam da se on stalno osjeca da je nesto kriv i zna reci sta sam sa opet krivo napravio? to mi se nikako ne sviđa.
sad smo smislili da nema nikakve drame ili vikanja, sjeli smo svi zajedno i dogovorili pravila. za sta se dobiva opomena, a za sta direktni crveni karton.
ajde vi sa sličnom djecom koji ste bili kod stručnjaka, sta su vam rekli za to svladavnje emocija. vidim da su ina i agrum nekako pominjale slicne stavri kod svoje djece.
u vrtiću, na aktivnostima nema problema. e da jedno vrijeme je imao strahove da ce ga netko ukrasti npr., da ce se zablokirati vrata pa necemo moci izaci i sl,, psihologica je rekla da to spada u razvojne strahove i prošlo je.
i samo da jos nesto nadodam. kao što sam rekla hipersenzibilan je, to je vec teta u vrtiću primjetila u jaslickoj dobi. on je veseljak, uvijek za zezanciju, ali ga jako pogadjaju stvari. npr primjer od jucer, u krevetu mi je rekao da je on cesto tuzan jer mu se stalno desava da se nesto s prijateljima dogovori u stilu sad cemo se igrati tako i onda nekad to prijatelji ne poštuju. ili konkretna situacija od jucer, bio mu je prijatelj doma na igranju i oni su se dogovorili da ce igrati nogomet i da nece igrati na bodove,a taj prijatelj je na kraju ipak htio igrati na bodove. i to njega pogodi jako. ili kad on zeli igrati nogomet, a njegovi frendići iz vrtića se zele igarti borbe. super je u npr u toj situaciji sto je on toliko htio igrati nogomet u vrtiću da je stekao nove prijatelje iz straije skupine sto mu imponira i s kojima sad igra nogomet. to mu pokusavam prikazati kao nesto jako pozitivno jer radi sto zeli, a upoznao je i nove prijatelje dok sa svojim prijateljima iz skupine se moze igrati neceg drugog. svejedno on se nekad osjeca ratsrgan s kim da se igra.
isto tako mu objasnjavam da npr kad je jucer taj prijatelj bio kod nas, on se htio igrati necega na krevetu, a moj nije zelio nego je predlozio legice i igrali su se na kraju legicima, da se i taj prijatelj mozda isto rastuzio sto nije po njegovom, ali je to normalno. te nekakve djecje sitnice mu tesko padaju, a desavaju se stalno medju djecom.
tesko mi je cuti i vidjeti da je tuzan. mada zapravo vise to cujem, nego sto vidim. da ne steknete krivu sliku, on je uistinu vecinu dana sretan, puno se bavi sportom, trenira sto ga uveseljava, u vrticu vecinom kad dodjem se smije i ne zeli doma, stalno bi se druzio, isao kod prijatelja..
ta njegova senzibilna crta se ocrtava ocito u tim izljevima emocija koje ne zna kontrolirati i u nasoj ljutnji na njega ponekad. to njega jako pogadja. objasnjavam da se ne ljutim (i trudim se tako i djelovati), nego ga posljedicama moram nauciti koja ponašanja su neprimjerena.
pepka, pomalo ko da čitam sebe prije 5 godina
koliko ima da je beba došla? moguće da su izljevi bijesa i ostale negativne emocije dijelom i zbog toga. ako je to, malo će se i samo od sebe smirit, ali treba vremena (dosta vremena). meni je tada pomagalo kad bih se organizirala da nešto radimo nas dvoje sami, otišli bi na kolače, na igralište, na predstavu, a seku ostavili s tatom. Nakon toga bi uvijek neko vrijeme bio boljeg raspoloženja
mislim da ste puno toga dobro napravili, što ste prepoznali da inatom na inat nećete puno postić, što ste unaprijed dogovorili pravila..
što se tiče svladavanja emocija, ono se i uči, i ako se vi uspijevate u takvim situacijama smirit, i on će bit mirniji (znam da to nije uvijek lako, nekad smo uspješniji, nekad kiksamo, ali bitna je tendencija)
možda da mu kroz priču pokušaš objasnit da kad smo jako ljuti, ne razmišljamo dobro, ne vidimo dobro od svih tih emocija, i dogovorit neku aktivnost koju može raditi kad je jako ljut dok se malo ispuše?
Ako ste ušli u loop da ga stalno nešto korite, a on stalno neke gluposti radi (pa onda bude šta sam opet skrivio), pazi da mu dodaješ dosta pohvala, da omjer pohvala i pokuda uvijek bude u korist pohvala.
I još bih rekla, ako on nema problem s ponašanjem u vrtiću, u društvu itd, to znači da on može svladati emocije, da može prepoznati što se smije i sposoban se zaustaviti
ali kod kuće se osjeća slobodnije izraziti sve što osjeća, što je dobro i to želimo, samo nije uvijek ugodno
Tražila sam na kojoj bih temi koju sam otvorila vezano uz svoju J. napisala update pa sam skužila da ih je previše i da ova ima najviše postova
Prvo da utješim mame sve zahtjevnije djece da s godinama ipak bude lakše ali dođu novi izazovi.
Onima koji imaju djecu perfekcioniste, okp-ovce s izrazito niskim samopouzdanjem kao što je moja J. da napišem što mislim da nam je pomoglo.
Jedna od stvari koja je pomogla je psihoterapija i prekrasna psihoterapeutica s kojom je J. kliknula što je izuzetno važno. Ipak, ono što smatram da joj je najviše pomoglo je sport i to u njenom slučaju plivanje (na preporuku psihologa). Ona u bazenu ispuše sve svoje frustracije ali klik je napravilo prvo veće natjecanje kad moraš izaći pred 500 ljudi. Rezultat ke posve nebitan i nikada s njom nismo pričali o rezultatu već o tome kako je hrabra stati pred tolike ljude. To je napravilo ogroman pomak.
Ove godine su ju stavili u 3.g plivanja iako je trebala biti 2.g i kad je to čula počela je skakati od veselja i rekla: Hej pa ja sam dobra! To nikada nije izgovorila.
Na drugoj temi sam pisala da je krenula na Robokaciju po svojoj želji s potpuno nepoznatom djecom i to samo dječacima što bi do prije godinu dana bilo nemoguće.
Moram i ja reći da po prvi puta ja i MM ne brinemo što će i kako će.
Od ovog ljeta ostaje sama kući, odlazi sama u školu, a znali smo se ja i MM šaliti da ćemo ju do 8.r morati voditi.
Temperament je i dalje tu, ona uvijek ide glavom kroz zid i kako ona zamisli ali po prvi put to ne vidim kao manu.
Za sada se pokazalo da nam je velika učiteljica i ja sam odlučila pobijediti neke svoje strahove i pokrenuti se kad sam vidjela da je i ona.
Baš mi je drago, Mitovski!
Sve to uz veliki trud dođe jednom na svoje.
Mitovski ,neizmjerno sam sretna zbog vas i J.,
Mitovski, bravo za J i za vas
[QUOTE=mitovski;3129297]Tražila sam na kojoj bih temi koju sam otvorila vezano uz svoju J. napisala update pa sam skužila da ih je previše i da ova ima najviše postova
mitovski moželi se znato koja je to psihoterapeutica?
nama su se nakon mirnog razdoblja vratile emocionalne preburne reakcije i perfekcionizam, pa razmislajmo odlasku nekome po savjet.
nekad mi se cini nepotrebno,a onda bum neka situacija gdje vidim da možda i ne bi bilo loše. najviše da nama pokaže što da radimo u tim situacijama
Kako me ljuti što ni s jednim djetetom ne mogu razgovarati jer se svi deru u isti glas.
Joj,kad se sjetim tih vremena...znala sam šlapom mlatiti po štoku kuhinjskih vrata, ali nije davalo rezultate. Ono što je davalo bila je terapija šutnjom i ignoriranje. To je teško i zahtjevno, ali pali. Time sam starijeg sina odviknula lupanja glavom o pod... Zabrane i galama bili su nula bodova, ali kad sam se okrenula i otišla, to je doprlo do njega. Ne mogu tvrditi da će i kod tvojih, ali probaj...Kako me ljuti što ni s jednim djetetom ne mogu razgovarati jer se svi deru u isti glas.
Pozdrav svima,nova sam na forumu,te se nadam da cu nac neki savjet ovdje jer ne znam vise sta da radim.
Dobrodosla!
Opisi malo o cemu se radi i sto te muci, mozda dobijes kakav dobar savjet ...
Dakle, pokupili su od djece s igrališta guza drek i sad to govore stoput dnevno, svaka igra se svede na izderavanje guza drek i urnebesni smijeh. Nisam puno tome posvećivala pažnje jer sam mislila proći će ih, što manje oko toga dižem prašinu. Međutim oni nastavljaju i sve više i sad mi je dosta. Je li to jedna od faza? Pred par tjedana čula sam i tuđe dijete da ide tako kroz ulicu i broji "jedan drek, dva dreka..."... pa mi je bilo smiješno.
To ti je normalna faza.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom