Moja najmanja je tako živo dijete. Mislim, super. Ona se budi u sedam, gura me po kauču gdje spavam i od tada se ne gasi. Ima četiri i pol godine. Danas smo hodali kroz Maksimir valjda dve ure, nije se gasila, starija joj se pridružila. Meni neš nije u redu s glavom od prošlog tjedna i viroze. Stalni osjećaj napetosti, glavobolja, sinusi, ... teško mi je pratiti sve što istovremeno govore čak i kada mi ništa nije, ali sada. Nekako me, srećom, ostavila da odrijemam nakon ručka. Inače se s braćom svadi i nateže oko svega, vrišti za najmanju sitnicu bjesomučno. Na kraju svakog tjedna osjećam se tako smoždeno. Usprkos tome kaj će sada starija u školu, a mlađi u školicu za mjesec dana, ostaje mi ona i pitanje kako da je naviknem da se zaigra sama bez da cijelo vrijeme orbitira oko drugih i očekuje od njih, bilo braće, bilo mene, da je zabavljamo. Evo, sada mažu kikiriki na jabuke i blažen mir će potrajati još kojih 10 minuta.

Ne zanimaju je puzzle, crtanje ju je lagano počelo zanimati. Ne zanima je Lego, ni lutke. Čak ni na crtiću ne drži pažnju, dok ovo dvoje starijih može buljiti ko hipnotizirani. Ne kažem da je to dobro, ali ipak, ponekad bar.

Još uvijek mi dolazi noću, nekad od ponoć nekad od tri da spava sa mnom. Onda sanja svađu s braćom i baca nogama po zraku jednako ljutito kao kad je budna.